U zadnje sam vrijeme, na sreću, često dolazio u kontakt s novim igračima koji su mi se javljali za pomoć. Primjetio sam da je jako učestalo (i pametno) pitanje: “Čekaj, kako da ja igram fizičarku ako ne znam ništa fizike? Kako da ja igram taj lik?”. Dakle, ovo je vrlo interesantno, tek mi je sad došlo do pameti da je i mene isto pitanje mučilo na početku RPG karijere...pa evo pokušaja da cijeli problem svedem na nekoliko kila bajtova.

Dat ću primjer GURPS-a, jer mi trenutno taj isti najbolje odgovara. Dakle, unutar GURPS-a vaš se lik sastoji od mnogo vještina (skills), neki od tih su recimo Occultism, Physics i 4 godine ETF-a (lud primjer). Svaki od tri upletena lika ima jedan od tih skillova, jedan je psiholog koji se bavi okultnim, jedan je student fizike i jedan je student ETF-a. Njih trojica tijekom neke misije naiđu na neki aparatus koji zauzima cijelu sobu; kvrcka, zuji, svijetli, bruji, neke mehaničke ručice se kreću okolo i tako dalje (zapazimo da niti ja kao GM ne mogu znati dovoljno fizike, elektrotehnike i okultizma da njima trojici taj aparatus opišem tako da ga na temelju PRAVOG znanja oni prepoznaju – osim toga takav bi opis stvarno jako puno zauzimao čineći igru podosta dosadnijom). Zatim svatko od njih pristupi pregledu tog predmeta (zapravo koristeći najbliže, najskladnije znanje iz njihovog repertoara) i prateći taj princip fizičaru kažem da se ručice i razni utezi miču van zakona fizike, možda na njih utiče magnetno polje...ETF-ljanu objasnim da ne vidi nigdje nikakav mogući izvor energije. Ni jedan ni drugi ne kuže što je taj aparat, no sada okultisti kažem da aparatus po određenim simbolima (alkemičarskim) odgovara nekim stvarima koje on kao lik zna, aparatus služi kao jedna vrsta perpetuum-mobile aparata (koji se može vječno kretati) – primjetimo da sam mu dao krivu informaciju (i to isto smijem, jer njegovo znanje nije dovoljno dobro da shvati bilo što bolje). Uvedimo četvrti lik, tj. psionika koji nema nikakva znanja jer je tek klinac od kojih 10 godina. On pomoću svoje ekstrasenzorne percepcije “osjeti” da aparat skuplja energiju iz okoline i šalje je negdje drugdje, možda ulicu dalje...ta energija je psi prirode. Svi zajedno su došli do nekakvog zaključka s time da je u ovom slučaju najviše otkrio netko tko znanja i NEMA. Isto tako, radi potreba fluentnosti same igre, ne pada mi na pamet opisivati hackera kako točno “ulazi” u udaljeni kompjuter i kako traži i kopira podatke s njega...iako i ja i taj igrač (recimo) znamo točno u detalje kako se to radi...drugi ne znaju ništa o tome i ubili bi se od dosade. Dakle, kažem hackeru da kroz dva dana dolazi do podataka kojke je tražio i ostavljam njemu na maštu da si zamisli kako su ti dani zapravo protekli (litre kole i buljenje u terminale), ostali rade za to vrijeme što već žele...iako bi se novacima ovo moglo činiti kao preveliko apstrahiranje i možda će željeti daleko više realizma i detalja, ali vjerujte mi da biste se vrlo brzo predomislili kada bi počeli igrati. Evo zamislite da u grupi imate ženu koja je za dana obična kućanica, a navečer se pretvara u ne znam, evo - borkinju za prava ruskih rvačica u blatu. Ona bi po vama onda opisivala točno sve što radi preko dana (a nedao Bog i ono što radi preko noći)??? Mislim da bi već za doručka poludili. Neke se stvati moraju zanemariti ako se želi zadržati tempo igre.

Jedna od stvari koju novi Game Masteri jako teško nauče je upravo to....kako optimalno srezati opise. Znam da sam se i ja mučio oko toga, uvijek kada bih preskočio neki opis činilo mi se da sam zeznuo i da sam trebao više opisivati, ali nije tako. Treba se jako paziti da se ne opisuje previše. Kratki će opisi pod pitanjima koje će igrači postaviti dobiti znatno na “debljini”.

Vratimo se na temu skillova, dakle, GM sam po sebi ne može sve znati pa ne morate ni vi, on će vam samo reći što ste na temelju svojeg znanja zaključili. Po tom principu konačno je riješiv i problem igranja inteligencije. Primjer: glup i pametan lik su u zamci koja zahtijeva povlačenje sve tri ručice da bi se vrata otvorila. Pametnog lika igra glupi igrač, a glupog pametni igrač. Glupom liku (iako je igrač koji ga igra pametan) kažete da ne može nači put van – bez obzira koliko se igrač bunio da je rješenje očito = rješenje JE očito njemu, ali ne i njegovom liku. Pametnom liku (glupom igraču, koji se zaista – u stvarnosti ne može sjetiti kako da se njegov lik izvuče) kažete; “proučavajuci ručice vidiš da povlačeći sve tri ručice možeš otvoriti vrata za van, u panici to i radiš....i....” eto....problem je riješen...na jedini mogući način (koji je na svu sreću učinkovit).

Već sam ulazio u neke diskusije oko opisa pa ću evo ovdje još nadodati i to da kada običan čovjek uđe u jednu prostoriju, on ne vidi automatski SVE, nego samo ono što ga interesira, dakle, ono na što pazi, gleda, tj. ono što očekuje vidjeti. Kako sam ja već lud za kompjuterima vjerovatno ne bih primjetio nikog u sobi osim alfa servera (a šanse su apsolutno nikakve da primjetim da se neki ETF-ljanin skriva u ormaru). Tako da je apsolutna glupost nekome tko uđe u neku prostoriju opisati odmah i što je u ladicama. Treba mu opisati samo ono NAJNUŽNIJE imajući na pameti što baš njega interesira, naime piromanu bih opisao sve zapaljujuće predmete, lopovu brave, ladice i sefove, paranoiku bih opisao prozore i strateski izgled sobe, ženskom liku bih opisao tepih, tapete, luster i komentirao čistoću sobe. Dakle, skraćeno, uvijek svakome opišite ono što je njemu najbitnije. Svima kao cjelini opišite ono što je nužno da vide (za kasnije argumente). A zatim ih pustite da pitaju što žele. Za primjer lošeg cjelovitog opisa ispričat ću vam jednu malu anegdotu; iz šumarka smo gledali neka 4 scećenika koji su se molili oko oltara na nekoj ludoj čistini. Odlučili smo napasti ih; jedan dio grupe s leđa, a drugi frontalno. Krenuli smo u napad kada nam je DM rekao da vidimo (tek sada) 10 (!!!!) velikih crnih vreća koje izgledaju pune (!!!!!) kraj njih, one se miču, otvaraju i izlazi 10 zombija. Istog smo trena promijenili taktiku u opće povlačenje. Poslije nije htio priznati da su šanse bile zaista velike da ipak primjetimo tih 10 “beznačajnih” vreča. S druge strane jedan GM se zajebo i odmah opisao i tajni prolaz (koji, dakako, nije trebao opisati). Pazite GM-ovi da vam se takve stvari ne dogode. Ne opisujte ono na što nitko ne obrača pažnju ili ne može vidjeti, ali obavezno opišite sve što im mora biti čudno ili nešto na što bi sigurno reagirali. Kad bih ja ušao u sobu punu alfa servera i vidio 3 gole žene na sredini mislim da bih zaboravio na servere...barem trenutno...

Na primjer: uvijek opišite vrata, prozore, velike komade namještaja, izvore svijetla, osobe unutar sobe, čudne stvari (krv, metke, svuda razbacane papire), od čega su zidovi, pod i plafon, dominatni zvuk i miris. I to je sve...neka vas igrači dalje pitaju što je u ladicama, na policama, ispod tepiha, što se vidi kroz prozor itd. Pustite ih da interaktiraju s okolinom – to je sastavni dio role-playinga.

Nikada ne forsirajte neki opis previše jer će igrači skužiti da tu nečega ima...uvijek opisujte jednakom detaljnošću. Uvijek si zadajte vrijeme za opis kojeg se držite. Kada želite dati dojam usporite i produbite glas (diže atmosferu strave i iščekivanja, zaokuplja pažnju) ili ubrzajte tempo govorenja (kad se nešto opasno događa) ali nikad ne opisujte previše i dosadno za vrijeme borbe, a lakonski šturo za vrijeme istraživanja. Ovo vam je čisto iskustvo...ali nemojte se previše s time opterećivati, pitajte svoje igrače, oni će vam najbolje znati reći da li im sve odgovara, ili jednostavno čekajte da vas pitaju da produbite neki segment opisa.

Najgore je napisati detaljan i umjetnički nacifran opis : “I vidite oblake snježno bijele čipkaste nijanse kako nošeni vjetrom mijenjaju svoje oblike i nestaju u prodornom sjaju podnevnog sunca koje svoje male iskrice baca u vodu obližnjeg potočića u kojem svako malo vidite kako nastaju mali mjehurići kada ribe namamljene iskricama dođu na površinu uhvatit komadić sunca i odnjeti u svoja podvodna skrovišta. Trava je pod suncem počela širiti miris vlage i biljnog soka, zemlja je još vlažna od jutarne kiše koja je malim ali ugodnim kapima hladila cijelu pokrajinu. Noge vam upadaju u male lokvice i parcele blata. S desne se strane prostire šuma smeđih debla i zelenih krošnji koje svoje ruke dižu prema suncu i pružaju dom brojinim ptičicama i ponekim vjevericama. Unutar šume ne vidite ništa...i to vas....” blah blah blah blah još jednu stranicu teksta...i tako svi opisi...jednostavno pretjerano (a da ne govorimo da zvuči kao školski uradak prosječne srednjoškolske štreberice s debelim naočalama). Osim toga, opisi se ne smiju čitati, oni se moraju govoriti dok gledate igrače u oči. Opisi moraju biti kratki i jasni, pogotovo ako se nešto mora dogoditi. Zamislite ovaj prethodni opis, a na kraju im opišete da na njih pada veliki crveni zmaj kojeg je strefila kap.

S druge strane recimo da se igrači nalaze unutar šume, usred noći...usporite glas i ugasite svijetlo, možda upalite i držite svijeću (nije nužno...samo ukoliko želite impresionirati igrače.

“S desne strane...zvuk....ne nije, učinilo vam se........magla se spustila.......kroz rupe u krošnjama mjesec dotiće svojim skeletalno bijelim prstima oltar ispred vas.....(pokažete to rukama).....opet zvuk (pomalo se počinjete derati, jako ubrzajte tempo)......miris nekakve životinje......bljesak s lijeva (ubrzavate ritam)..četiri velike sjene!!...glasovi!!!!..mahnito se okrečete!!, s svih strana....ŠTO SE DOGAĐA?!, bljesak mačeva!!!” Kratko, jasno, a gledajte igrače kako paničare...gotovi su...a opis je minimalan. I što je najbitnije to bi zaista i bilo tako smotano i slabo opisano unutar zasjede (efekt iznenađenja) jer oni ne bi ni vidjeli što se točno događa...zašto onda to tako ne i opisati?

Probajte opisivati tako da im riječima vi kažete kako se njihovi likovi osjećaju, ja sam im u prethodnom primjeru točno nametnuo paniku i strah, a da oni to nisu niti skužili. Igrači vam se neće uživiti i za pravo osjećati strah ukoliko nisu vrhunski role-playeri, dakle pomognite im svim raspoloživim sredstvima, manipulirajte psihom i vidjet ćete kako će vam dobro reagirati i kako će vam misija uspjeti.

Razmišljajte filmski, tj. razmišljajte kao da ste vi kamera koja snima cijeli događaj, kako bi ova scena najbolje uspjela? što bi kamera prikazala? i zabrijte na tu spiku.

Na početku karijere SVI GM-ovi pišu svoje opise u malu tekicu i pasivno ih čitaju. Ja i svi drugi imalo iskusni GM-ovi kao prvo nemamo vremena, tako da uvijek improviziramo i nikada unaprijed ne pišemo opise već ih na licu mjesta dajemo (princip kamere...vi ste tamo iza kamere, što kamera vidi?). Tako imate više vremena, sve je dinamičnije i aktivnije, da ne govorimo da igrači konačno imaju POTPUNU slobodu.

Probajte na početku samo napisati natuknice o tome što ne smijete zaboraviti opisati (ork je imao ključ u nosu, u ladici su 3 knjige isl.) i glavna “sidra” potrebna igračima da shvate nešto kasnije ili nešto skuže o okolini (neprirodna magla, zvuk odozdola, miris truleži) i te natuknice u realnom vremenu povezujte u rečenice. Da biste imali što više gradivnog materijala čitajte što više novela da vidite kako se opisuju neke stvari.

Uvijek razmišljajte kao svaki od likova vaših igrača, razmišljajte da ih promatrate kroz kameru, i opišite im ono što bi ti likovi zaista i vidjeli; po kronološkom redu uzimajući im u obzir psihološki sklop: motive, usmjerenost i interese u relaciji s mogućnostima i znanjima. Uspjeh je zagarantiran.