BOSNJACKA USMENA EPIKA

This page hosted by Get your own Free Home Page

ESSELAMU ALEJKUM! Zovem se Semir Vranic. Moju kratku biografiju, ukljucujuci i moje interese mozete naci na drugoj adresi http://geocities.datacellar.net/sevdalinke/ koja je posvecena SEVDALINKAMA. Ovu sam pak stranicu u potpunosti posvetio usmenoj epici BOSNJAKA, ili jos preciznije njezinom vrsnom tumacu AVDU MEĐEDOVICU iz Bijelog Polja, u Sandzaku. Ova je stranica u potpunosti rezultat velike Kolekcije Milmana Parrya koji je Avda Medjedovica i otkrio. Cilj stranice je da prezentiram najvaznije cinjenice o Avdu Medjedovicu, te donesem nekoliko stotina stihova iz njegovog ponajboljeg epa ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA. Na ovo me je ponukala porazna cinjenica da veoma mali broj Bosnjaka (i opcenito Bosanaca) zna nesto o svemu ovome, pa je ova stranica moj skromni doprinos ocuvanju kulturnoga blaga bosanske provenijencije. Sto se pak samoga epa tice, valja takodjer napomenuti cinjenicu da je ovaj ep prvi put objavio zasluzni istrazivac bosnjackog kulturnog blaga Friedrich Salomon Krauss 1886. u Dubrovniku (Smailagic Meho. Pjesan nasih Muhamedanaca. Zabiljezio Friedrich S. Krauss. U Dubrovniku 1886.), ali je taj ep imao svega oko 3000 stihova. Zaslugu za objavljivanje epa u novije vrijeme u Bosni i Hercegovini ima svakako Enes Kujundzic (Enes Kujundzic, Zenidba Smailagic Mehe, Svjetlost, Sarajevo, 1987). Valja jos jednom jasno naglasiti cinjenicu da su tvorci tzv. HOMEROLOSKE SKOLE Milman Parry (1902-1935) i Albert Bates Lord (1912-1991), najbolji poznavatelj usmene tradicije svijeta, dali izvanredan i nemjerljiv doprinos proucavanju bosnjacke epike i uvodjenju iste u vrhove svjetske epike. O kakvim se dometima te epike radi najbolje govore slijedece Lordove rijeci: "Among the singers of modern times there is none to equal Homer, but who approaches the master most closely in our expirience of epic song is AVDO MEDJEDOVIC of Bijelo Polje, Yugoslavia. He is our present-day Balkan SINGER OF TALES." (Albert Bates Lord, The Singer of Tales, 2nd ed. Harvard University Press, 2000, Foreword, p. xxxv). Đenana Buturovic, nas najbolji poznavalac epike, istice da da je Avdo bio nepismen te da je imao "izuzetnu zelju da nauci pjesmu koju cuje. Uz to je imao talenat da komponuje po zakonima poetike usmenog pjesnistva, vladao je oblicima, tematikom i multiformama usmenog tradicionalnog naslijedja. Njegova zrelost je opravdala mjesto najboljeg nakon Homera" (Đenana Buturovic, Bosanskomuslimanska epika, Sarajevo: Svjetlost, 1992, str. 200).

Bosnjacka epika iz zbirke Milmana Parrya i Alberta B. Lorda

Na pocetku vol. IV (str. 1-54), dat je veoma opsiran intervju sa Avdom Medjedovicem, u kojem on objasnjava kako je naucio tako veliki broj stihova. Prema mojoj evidenciji, Avdo je u samo 11 pjesama ispjevao 126684 stiha, a kada se uzme u obzir koliko pjesama Avdo zna, onda se da pretpostaviti da je taj broj doista ogroman. Evo sada citave liste pjesama koje Avdo zna. Stihovi su vjerno preneseni iz originalnog izdanja, objavljenog 1974. Brojke u zagradama oznacavaju broj stihova date pjesme.

Repertoar pjesama Avda Medjedovica

1. Sultan Selim uzima Bagdat
2. Kosovska bitka
3. Sultan Bajazit
4. Boj na Temisvaru
5. Hajdar Alajbeg vodi svatove u Stambol
6. Đerdjelez Alija i Vuk Jajcanin
7. Đerdjelez Alija i Sibinjanin Janko
8. Bolovanje Đerdjeleza
9. Boj na Osjeku
10. Osmanbega Sestokrilovica scer
11. Pogibija lickoga bega na Kunaru (6804 stiha)
12. Serdar Mujo osvecuje bega Lickoga (6810 stihova)
13. Dolazak Cuprilica u Travnik (6812)
14. Pavicevic Luka izbavlja djecu Delibegovica iz Kajsara (12441)
15. Pasa Atlagic zeni sina iz Bihaca
16. Beg Mustajbeg u robiji Janoku
17. Omer Hrnjicic izbavlja oca i amidzu iz Maltije
18. Luka iz Kotara ukro djogata Orlanovic Muja
19. Bolovanje cara Dusana u Prizrenu (12463)
20. Sultan Ahmetovu scer zazavtijo crni Arap
21. Kralj iz Asara iste glavu Đerdjelezovu u cara (12379)
22. Sjajni Sulejman prosi djevojku
23. Zarobljenje Glamockog Rama i trides' drugova u Francesku
24. Robija Tala Oraskoga osam godina u Ozimu (12428)
25. Robija Mujove Ajkune u Oblic
26. Nakic Husein zarucijo curu
27. Mujo i Halil ufatili Kostres harambasu (12427)
28. Pinjo iz Beca napada na sultana Sulejmana
29. Zenidba Maksima Crnojevica
30. Kralj Vukasin i Momcilo vojvoda
31. Hrnjica i Halil i sedam begovije' bajraktara
32. Robovanje Alagica Alije i Begzadic Rizvana u Zadru
33. Kara Omeraga u zindanu u Lengeru (12465)
34. Ograsic serdar podize Bosnu
35. Zenidba hadzi Smailagic Meha (12310)
36. Bosnic Mehmed izbavlja Fatimu Hadzikapetanovu iz Arsaga
37. Zenidba Vlahinjic Alije Zlatom Alajbega iz Klisa (12375)
38. Robija Fatime Rama Glamockoga u Sinje
39. Zadrani ukrali bega Lickoga ispred kule
40. Filip Madzarin ugrabijo Begzadu
41. Zenidba Mujova Halila
42. Zulum Murtata vezira u Budimu
43. Brdljickog ajana Fatima zarobljena
44. Mujo Hrnjica okrece vojsku na Timok
45. Mejdan Jankovic Stojana i Mujova Halila na Zecevu
46. Bojicic Alija prosi Begzadu begovu
47. Mujov Halil i Cirko od Đirita dijele mejdan
48. Marko Kraljevic i Musa Kesedzija
49. Smrt kralja Vukasina na Marici
50. Sultan Sulejman izbavlja sceri iz Kandije
51. Zenidba zmaj ognjenog Vuka iz Budima
52. Robovanje Djerzeleza
53. Robovanje carske sultanije
54. Sultan Selimove dvije sceri zarobljene u Kandiji (12447)
55. Zenidba Lalica Ahmeta iz Udbine
56. Udaranje Muja Hrnjice
57. Zajimbegova zendiba u Budimu
58. Novo buljukbastvo Bojicic Alije

---

Razgovor Avda Medjedovica sa Milmanom Parryem i Albertom B. Lordom


Napomena: U razgovoru ucestvuje kao posrednik Nikola Vujnovic, klesar iz okolice Stoca kojeg je Milman Parry upoznao u Dubrovniku 1932.
NIKOLA: E, deder ti, stari, kazi meni sad kako ti je ime? AVDO: Avdo Medjedovic. NIKOLA: Koliko si star? AVDO: Ses'et godina, malo vise. Ne znam koliko. NIKOLA: Znas li pisati? AVDO: Ne znam. NIKOLA: Znas li citati? AVDO: Ne znam. NIKOLA: Zasto nijesi ucio ti? AVDO: Tako, glupos' bijo, i ne posl'o me otac, tako, ni u mejtef, ni u ckolu, ni nigdje. NIKOLA: Dobro, nije te poslo otac, ma mogo si da naucis od, makar od petn'es', dvadeset godina, trideset, kad ti je bilo. AVDO: Nije imalo sad, onda, kad sam ja mogo uciti, bez samo ova turska knjiga, a to je bilo tesko naucit' tako, od, od toliko godina poslje.
O tome kako je Avdo dosao do pjesme Zenidba Hadzi Smailagic Meha, dijalog je tekao na slijedeci nacin:
NIKOLA: Kad si slus'o onu, kad ti je cit'o onu hadzi-Smajilagica? AVDO: Ima tri godine. NIKOLA: Tri godine? AVDO: Jes'. NIKOLA: Koliko puta? AVDO: Pe'-ses', sedam puta. Drzao sam ducan, pa ducan kraj ducana, tu u kasapnici, a ona bese kod njega. (Kod Hifza Dzafica-opas. S.V.). A ja pridji ovako, kad prodji meso: "Hivzo, molim te tu mi pesmu cita'!" Pa udri, pa tera, pa tera, pa tera, a ja studira'. V'oma mi je mila bila, i dobra je pesma, izgleda.
P.S.Ovo su najvazniji dijelovi iz razgovora Avda Medjedovica, objavljenog u Vol. IV. Za radoznale, preporuka je Vol. IV, str. 1-54, gdje se mogu naci i najvaznije cinjenice o zivotu Avda Medjedovica. Avdo je umro u dubokoj starosti 1953. godine u Bijelom Polju. (nema, na zalost preciznih podataka kada se rodio. Vjerovatno je to oko 1870., jer Avdo 1935 godine govori da mu je "Ses'et godina i vise"). Inace informacije radi, treba reci da je ovaj ep diktiran, tj, pjevan punih pet dana i pet noci! ("Ja sam pisao pet dana punih, i nesto vise. (5-12. jula 1935)"-Nikola Vujnovic, nota na str. 389. Inace sami autori naglasavaju da se sva ljepota ove umjetnosti moze sagledati u potpunosti, tek ako se poznaje originalan jezik, te naglasavaju cinjenicu da je svaki prijevod sama blijeda imitacija ORIGINALA.

---

Literatura

• THE WEDDING OF SMAILAGIC MEHO. Volume Three. Translated by ALBERT B. LORD, Harvard Univesity Press, 1974;
• Zenidba Smailagina Sina. Volume four. Kazivao je AVDO MEĐEDOVIC. Edited by David E. Bynum with Albert B. Lord, Cambridge-Massachussets, 1974;
• BELA BARTOK, Yugoslav folk music, I-IV, State University of New York, 1978;
• Serbo-Croatian Folk Songs. Texts and transcriptions of seventy five folk songs from MILMAN PARRY COLLECTION. Columbia University Press, 1951;
• Zenidba Vlahinjic Alije. Osman-beg Delibegovic i Pavicevic Luka. Vol. Six. Kazivao je i pjevao AVDO MEĐEDOVIC, Harvard University Press, 1980;
• Bihacka Krajina: Epics from Bihac, Cazin and Kulen Vakuf. Volume fourteen. Edited with Prolegomena and Notes by David Bynum. Harvard University Press, 1979;
• MILMAN PARRY, The Making of Homeric Verse: The Collected papers of Milman Parry, Oxford, 1971;
• JOHN MILES FOLEY, Comparative research on oral traditions: A memorial for MILMAN PARRY, Columbus, Ohio, 1987;
• STEPHEN ERDELY, Music of Southslavic Epics from the Bihac Region, New York, 1995;
• MATTHEW W. KAY, The Index of the MILMAN PARRY Collection, New York, 1995;
• MILMAN PARRY et al., Cor Huso, a Study of the Southslavic Song, New York, 1995;
• ALBERT B. LORD, Avdo Medjedovic, guslar. Journal of American Folklore, New York, 1956;
• ALBERT B. LORD, The Singer of Tales, Harvard University Press, 1960. Takodjer je na raspolaganju drugo izdanje ove knjige koju je izdao Harvard University Press 2000. godine. Uz knjigu je zlata vrijedan CD sa originalnim audio zapisima koje je pravio pokojni M. Parry, te sa kineskopskim slikama najboljih bosnjackih pjevaca. U posljednje je vrijeme dosta posla u vezi transkribiranja i uredjivanja tekstova pjesama iz Parryeve kolekcije uradio dr. Zlatan Colakovic;
• ALBERT B. LORD, Epic Singers and Oral Tradition, New York, 1991;
• ZLATAN COLAKOVIC, South Slavic Muslim Epic Songs: Problems of Collecting, Editing, Transcribing and Publishing. California Slavic Studies. Vol. 14, 1991;
• ZLATAN COLAKOVIC, Muslimanska epika na filmu. Iseljenicki kalendar. Zagreb, 1991;
  
  Ukoliko ste opcenito zainteresirani za bosnjacku epiku, relevantni su Vam slijedeci izvori i literatura te zbirke poezije (izbor literature je selektivan):
  1. KOSTA HORMANN, Narodne pjesme Bosnjaka u Bosni i Hercegovini, I-II, Sarajevo, 1996 (ranije objavljivano pod naslovima: Narodne pjesme Muslimana u BiH, a prvo originalno izdanje iz 1888. pod naslovom "Narodne pjesme Muhamedanaca u BiH");
  2. ĐENANA BUTUROVIC-MUNIB MAGLAJLIC, Bosnjacka knjizevnost u knjizevnoj kritici, Knjiga II: Usmena knjizevnost, Sarajevo: Alef, 1998;
  3. DJENANA BUTUROVIC, Antologija bosnjacke usmene epike, Sarajevo, 1997;
  4. ĐENANA BUTUROVIC, Usmena epika Bosnjaka, Sarajevo, 1996;
  5. ĐENANA BUTUROVIC, Albert Bates Lord (1912-1991) i bosnjacko usmeno tradicijsko naslijedje. GZM. Etnologija. NS. Sv. 47, Sarajevo, 1996;
  6. ĐENANA BUTUROVIC, Bosanskomuslimanska usmena epika, Sarajevo, 1992;
  7. ĐENANA BUTUROVIC, Studija o Hormannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama, Sarajevo, 1976;
  8. ĐENANA BUTUROVIC, Epska narodna tradicija Muslimana Bosne i Hercegovine od pocetka XVI vijeka do pojave zbirke Koste Hormanna, GZM. Etnologija. N.S. Sv. 22-23, Sarajevo, 1974;
  9. ĐENANA BUTUROVIC, Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini. Iz rukopisne ostavstine Koste Hormanna. Redakcija, uvod i komentari: Dj.B. Sarajevo, 1966;
  10. ALOIS SCHMAUS, Studije o krajinskoj epici, Radovi JAZU. Zagreb, 1953;
  11. ENES KUJUNDZIC, Zenidba Smailagic Mehe, Sarajevo, 1987;
  12. SAIT ORAHOVAC, Stare narodne pjesme Muslimana Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1976;
  13. ALIJA NAMETAK, Junacke narodne pjesme bosanskohercegovackih Muslimana, Sarajevo, 1967; drugo izdanje pod naslovom: Junacke narodne pjesme herceg-bosanskih Muslimana, Zagreb, 1991;
  14. NASKO FRNDIC, Muslimanske junacke pjesme, Zagreb, 1969;
  15. HUSEIN BASIC, Zeman kule po cenaru gradi, Pljevlja, 1987;
  16. RASID DURIC, Pjesme o Budalini Tali, Sarajevo, 1983;
  17. MUNIB MAGLAJLIC, Pjesme o Muji Hrnjici, Sarajevo, 1990;

      ---

      ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA

      
      Prva rijec: Boze nam pomozi!
      Evo druga: Hoce ako Bog da!
      Samo da ga pominjemo cesto,
      Pa ce nama dobro pomagati,
      I od svake muke zaklanjati,
      Muke ljute i dusmanske ruke,
      I svakoga hala i belaja,
      Od zlog duga i nevjerna druga.
      Bice kise, rodice godina,
      Duzan ce se duga oduziti,
      A zlog druga nigda do vijeka,
      A u kuci lose domacice.
      Od te nema gore kukavice.
      Nije s mirom muzu kuci poci,
      Ni sa sobom poves' musafira,
      Sve ga vodi, a o jadu misli,
      Koji ce ga jadi zadesiti,
      Od zle kucke na dom domacice.
      Crnse mu je srce od gavrana.
      Kucu pokri pa nece kapati;
      Zenu udri pa nece lajati.
      Tesko tome ko se zenom tuce,
      Kad se sama na pamet ne vuce.
      Ondar moja skupljena gospodo!
      Sad velimo pesmu da brojimo,
      I s tom pesmom da se veselimo,
      Ta je pesma od starog zemana,
      Sto su stare radile gazije,
      I junaci u svakojoj stranci,
      Za sjajnoga Sulejmana carstvo.
      Uzvis'no se carstvo tursko zvalo;
      Tristo seset im'o valiluka.
      Bosna mu je kljucanica bila,
      Kljucanica i zlaceni kljuci,
      Od svakoga dobrog pouzdanja.
      Ondar se je londza pokupila,
      U Kajnidzi u p'janoj mehani,
      A dje se vazda naucila.
      Na toj londzi trideset begova,
      Sve glavnije' od seher Kanidze,
      Age carske dvades' i cetiri.
      U vrh londze Hasan pasa Tiro;
      Pored njega pedeset delija,
      Pokraj pase, sa lijeve strane,
      Ajan Omer, od Kanidze dedo;
      Pokraj deda dva dizdara carska,
      Kraj dizdara Cifric Hasanaga;
      Do Hasana sindrak Me'medaga,
      Mijo sinak hadzije Smajila,
      A sinovac Cifrica Hasana;
      Naokolo buljukbase carske,
      Pa napored seli bajraktari.
      Sve posijo ajan do ajana,
      A sve sijo akran do akrana,
      Bezi carski jedan kraj drugoga,
      Age carske u red z begovima,
      Bajraktari jedan kraj drugoga,
      Hasan-pasa i delije s njime,
      Na vrh londze medju pendzerima.
      Usred kola medju beglerima,
      Vino sluze do dva bajraktara,
      Jedan bese kanidzkoga ajana,
      A drugi je njihnoga dizdara,
      Deli Hasan i deli Husein.
      Pod pazuho drze jaretine,
      A u desne ruke litrenjace,
      Sve naizgred pojahu glavare,
      Hasan-pasu i prvjence carske.
      Kako kojem casu dodavahu,
      Ruke svoje pod kusak turahu,
      Age svoje icram cinijahu,
      Da him ga sladje piju pivo.
      Dok se age vina napojile,
      Pa vinovske case poturili,
      Jer him vince ulilo u lice,
      A rakijske taze dofatili.
      Kad se vino smesa i rakija,
      Rakija je vazda eglendzija.
      Age klete i begovi carski,
      Muhtac nista bezi ne bijahu,
      Ni odela kakih im je drago,
      Ni oruzja ni sablji godarki,
      Ni gotovi' u dzepove para,
      Ni gotovi' konja culehana,
      Ni na glavi carskije' kalpaka,
      Ni zlatnije' carski' celenaka.
      Otvori se sohbet po mehani.
      Pocese se falit' Krajisnici;
      Ko je vise dobijo mejdana,
      Il' za sebe il' drugoga koga,
      Il' za kaka pasu i vezira,
      Il' za svoga cara cestitoga;
      Ko je bolje hudut rasirijo,
      Ko l' njemackog roba zarobijo,
      Ko l' z djevojkom druga ozenijo,
      Ko je boljeg konja podhranijo,
      Ko je boljeg sina podnivijo,
      Ko je bolju scerku odgojio,
      Ko odjela bolja nabavijo,
      Ili 'dela il' silah oruzje,
      Il' sablju ostru na rebrima,
      Neko svoje toka na prsima,
      Neko konjski takumi oruz'e.
      Pocese se falit' Krajisnici,
      Ko se s kojom curom ozenijo,
      Ozenijo, il' se ko zeniti;
      Ko je odzak bolji od kojega,
      Ko je junak jaci od kojega.
      Pocese se podizat' kalpaci,
      Zlatni curci turat' na civije,
      Ostre sablje preko bedre dvije,
      Bijele se palahati brade,
      A sjajati na celo zerdavi,
      Mladijem se crne oci mutit',
      Povrh cela satreti celenke,
      Svak po nesto i ponesto falit'.
      Neko scerku, neko seku fali,
      Neko fali od brata djevojku.
      Eglenise sta ko begenise,
      Tu je vise od sezdeset aga,
      I od dvades' bega kanidzkije',
      Osem pase i osim delija,
      Koliko je gledat' po agama,
      Nit' mo's znati koji bolji bese,
      Ili stari bolji od mladije';
      Nit' su mladi bolji od starije'.
      Djovde krupne, zlatna odijela,
      Glave krupne, a oci im crne,
      Sva gosposka ispod oci lica.
      Na svakom se sari jagodica,
      Ka' u basci djurdjevska ruzica.
      Oka mrka, a cela siroka,
      Na glavi him carevi kalpaci,
      A za kalpak careve celenke,
      Lica bela a zlatne celenke,
      A sa glave kose kurijacke,
      Oko vrata kolerovi zlatni,
      Svi pod grlo na kanat spuceni,
      Sve kanati od zezenog zlata,
      Svim' na prsi toke oluklije,
      A na pleci mljetacke dolame,
      Na starceve mavi i zelene,
      A na mlade bele i crvene;
      Jednake him na celo zerdave,
      Sve dolame zlatom izvezene,
      Zlatne grane us pleci junacke,
      A uz miske guje ispletene;
      Pod grla him glave savedene,
      Bi rekao kao da su zive;
      Jednaki him na srce silahi,
      I oruz'e jedno u silahu
      S pusaka him jedaki cetovi,
      Sve cetovi dragi kamenovi,
      A karike od zezena zlata;
      Na bedra him ezdegske caksire,
      Coha mrka a prezuto zlato,
      Uz listove grane zlatne sjaje,
      A uz bedre guje opletene,
      Pa pod silah glave sastavljene,
      Pr'o bedara sablje okovane,
      Balcaci him od zezena zlata,
      A krne him u srebro skovane;
      Otrovane dzide pored aga,
      Bi rekao da je gora cajna,
      Zar se nije lasno veseliti?
      Konji svoji, svako dobro svoje,
      Nit haraca, niti kakog danka,
      Niti rucku mislu ni veceri,
      Svaki kmete ima i civcije,
      U ruznice para gotovije'.
      Ko ves' nije, pa bi hi vidijo,
      Zakl'o bi se da su pasalije.
      Postarije dvore bajraktari,
      Na vitke se sablje poduprli,
      Bas k'o lala cara u divane.
      Kad pogledas londzu naokolo,
      Ima l' iko bolji od kojega,
      Sve ostavi, jednoga prestavi,
      Mehmed sinak SMAJIL ALAJBEGA.
      Eh, tog lica u tog sokola!
      Momku nema jos dvades' godina.
      Bi rekao, pa bi se zakleo,
      Iz njegova obadva obraza,
      Billah tespih, ka' da sunce sjaji,
      A iz cela grije mesecina.
      Crne mu percin bijel vrat prekrijo,
      K'o da mu je crn gavran zasijo.
      Majka nema vec njega jednoga.
      Kol'ko mu je percin odgojila,
      Pa mu ture pr'o cela svezala.
      Na glavi mu fescic medzedija,
      Preko fesa mrke ture klete,
      Mrke ture Smajilova sina.
      Sve mu grane majka zakitila,
      Sve mu grane od bisera sama,
      Mrkog bas k'o u sokola,
      Zuba sitna bas k'o u djavola.
      Celo mu je kao hamajlija,
      Vedje su mu kao pijavice.
      Polecele s oci trepavice,
      Pokrile mu dvije jagodice,
      Bas k'i ono krilo lastavice.
      Brade nema, a nema mustaca,
      Bi rekao da je belogorka.
      Na decaka mljetacka odela,
      A najprije burundzuk kosulja,
      Vise zlata no svilena platna;
      Pa poslije svilena djecerma,
      Nit' je tkata ni cekovicata,
      No od suha ispletena zlata.
      Na dolami kud su svovi zlatni,
      Kud su svovi sve su gajtanovi;
      Zlatne grane na cetiri strane
      Uz misicu uz ruku desnicu,
      Kolika je u momceta ruka,
      Kol'ko dobra djovda u junaka,
      U junaka preko tankog pasa.
      Na djetetu bijele caksire,
      Od bijele mljetacke kadife,
      Sve u zlato cisto izvezene,
      Uz bedre mu guje opletene.
      Vas se sjaji kao mesecina,
      Dva traboloz pasa oko momka,
      Preko pasa pletena silaha,
      Od pletena venedickog zlata.
      U silah mu dvije mljetke male,
      Obadvije bez kremenja pale,
      Cipcijele u zlato skovane;
      Ocnici ima kamenovi dragi,
      Ono gore sto se drzi rukom,
      Svi vratovi u biser skovani.
      Adzemka mu do lijevog kuka,
      Vas je balcak od dukata zuta,
      A krna joj u biser smotana.
      Kostura joj od zehera ljuta,
      Preko bedri momku preturena.
      Bi rekao da spavase guja.
      Momka zlatne toke zagrlile,
      Zlatne toke od cetiri oke;
      Dva kanata do bijelog vrata,
      U njih ravna pola oke zlata.
      Na njih oba jedno slovo pise.
      Ti kanati od cara poslati,
      Alajbegu hadzi Smajilu,
      I njegovom rodjenome sinu,
      Jer je na toj kuci alajbegstvo,
      Tamam cetres i sedam godina,
      Pod fermanom sjajnog Sulejmana,
      Pod fermanom i ulefom carskom.
      Od tog bega nema starijega,
      Niti pase, pa niti vezira,
      U bosansko sedamdeset grada,
      Niti take ima odzakzade,
      Ka hadzije Smajil-alajbega,
      I njegova brata Hasan-aga.
      Oba starca nemaju nikogaa,
      Bog da cuva, sal jednog Mesina,
      Nit imaju sceri ni sinova.
      Kad pogledas kolo naokolo,
      To je dete kolo zacinjelo,
      Cipcijelu londzu u mehanu,
      S njegovijem licem gosposkijem,
      Bas ko zena pitu u tevsiju,
      Il' kajganu na svome tiganju.
      Kad pogleda Hasan-pasa Tiro,
      Turcin dobar sto ga takog nema,
      Kad to kolo sto je naokolo,
      Svi napored veseli junaci,
      Sve veselo sjede i besjede,
      A hadzijin Mehmed neveseo.
      Bijelo je lice porusijo,
      Crne oci preda se turijo,
      Kao da je ukopao baba,
      Il' amidzu Cifrica Hasana.
      Dvije ruke pod silah turio,
      Pa gledase ka da umirase,
      Niti vina pije ni rakije,
      Ni duhanske tegli tumbecije,
      Niti kake ima lakrdije.
      A to nije dobro pomisliti,
      A kamoli s okom pogledati,
      Takog zmaja od takoga baba,
      Sal jednoga medju oba starca,
      Pa i njega vidjet nevesela.
      Prepada se Hasan-pasa Tiro,
      Da se nije soko pobolijo,
      Da utuli kucu alajbega,
      Da polomi sve Krajine krila,
      I samome caru Stambolskome.
      Pa se sada pasa uzmucijo,
      Nit ga more gledat nevesela,
      Nit ga pitat medju beglerima,
      Da mu dete svoje kaze derte,
      Sta li mu je i kako li mu je.
      Hasan-pasa skoci na nogama,
      Pa doziva Cifrica Hasana:
      Malo k mene, Hasan-aga pridji,
      Da te dvije lakrdije pitam.
      Hasan-aga k Hasan-pasi dodje,
      Pa kraj njega sjede do koljena.
      Hasan-pasa saplje Hasan-agi:
      "Hasan-aga zlacena celenko!
      Moje srce puce u lubinu,
      Gledajuci tvojega sinovca,
      Mehmed-agu hadzije Smajila.
      Sve veselo, a on neveseo.
      Sad otidi, sedi kod Mehmeda!
      Nemoj njega odmah zapitati,
      Da se momak za me ne osjeti,
      Đe sam zato tebe k mene zvao,
      Da na mene hator ne ostane".
      Onda Hasan pasu poslusao,
      Hasan-aga sjede pokraj sina,
      Kod Mesina hadzije Smajila,
      Case klete naokolo lete;
      Piju age, ni brige him nije,
      A niko se tome ne secase,
      Sto ta licnost bjese nevesela.
      Posto svega ima i svacega,
      Sto ce momak biti neveseo?
      Dokle pola od sahata prodje,
      Cifric Hasan skoci na nogama,
      Malo, paso i redom begovi,
      Da me malo sabur ucinite!
      Svi stadose, agu pogledase,
      Cifric Hasan sjede na koljeno,
      Pa sinovca Mehmeda pita:
      "Moj Mehmede, moj obraz svetli!,
      Sto to sine, sedis neveseo?
      Medju carskog Hasan-pasa Tira,
      I carskije pedeset delija,
      Osem sto je aga i begova,
      I sta ima carski' buljukbasa,
      Koliko je sine bajraktara,
      Mili sine, medju nama svijem,
      Nijednoga nevesela nema,
      No svak nesto i ponesto fali,
      Neko sebe, a neko paripa,
      Neko sebe, sine, i paripa,
      Neko sablju, a neko oruzje,
      Neko ko je hudut prosirijo,
      Neko sine roba zarobijo,
      Neko fali dobro s' ozenijo,
      Neko fali kako ce se zenit,
      , Neko, moj sine, sina fali,
      Neko fali scerku, neko seku,
      Neko fali od brata djevojku,
      Svi veseli, nevesela nema,
      A ti, zvezdo, sto si neveseo?
      Ali ti je zalost' Mehimede,
      Sto mi stari mlogo dozivjesmo,
      Babo Smajil i amidza Haso,
      Da ti, sine, stari ne dosade?
      Vakat sada to ce brzo biti.
      Ko god zivi, on ce umrijeti.
      Mehimede, moj obrazu svetli!
      Ili ti je nestalnulo para,
      U sokake, il' u kafane,
      Mijo sine, medju jaranima,
      Il' u basci medju devojkama;
      Ili ti se coha poderala?
      Na plecima roba svakojaka,
      Neka dibna, a neka kadifna,
      Pa te neko prekoreo, sine?"
      Kad je cuo Smajilagic Meho,
      Sta mu Cifric Hasan-aga prica,
      Sokolsku je ispravijo glavu,
      Grahnuse mu oci sokolove,
      Na obraz mu rascafcese ruze,
      Uz obraz mu lizu plamenovi,
      Ka bujali duvak na djevojku.
      Vako Mehmed adzu besjedio:
      "Adzo Haso, sramota je ziva,
      Da to Mehmed misli Smajilagic,
      Da li su mi stari omrznuli,
      I da mislim da su dozivljeli!
      Zna Bog, adzo, i Krajina znade,
      Tebe, adzo, i mojega baba,
      Na dan dvorim tri-cetiri puta:
      Jedan, adzo, kad sabah klanjate,
      Jedan kadno kusluk rucak bide,
      Jedan adzo kad s londze dodjemo,
      Pred vas svezem pro srdasca ruke.
      Po polu vas od sahata dvorim,
      Ka nevjesta skoro dovedena,
      Koja muza il' djevera dvori,
      Ili oca njezinoga muza.
      Il' ka lala cara u divane".
      Svi rekose da je to istina,
      Da takoga itadzije nema,
      Da ucini itab baba svoga,
      I amidzu Cifric Hasana,
      Vego Mehmed, a drugoga nema.
      "Sramota je pricat, Hasan-aga,
      Pitati mi, je l' nestalo para,
      U kafane medju jaranima,
      I u basce medju djevojkama,
      A ja para imam na gomile.
      Bo'zom pomoc', a u carsko zdravlje,
      P u zdravlje baba Smajil-age,
      I u zdravlje adza Hasan-age,
      Da hi jedem, pojes hi ne mogu,
      Da hi pijem, popit hi ne mogu,
      Da hi dorat hoce meste zobi,
      Ni dorat hi pozobat ne more.
      Sto me pitas za moje od'jelo,
      Da l' je na me svita opanula,
      A na mene svite svakojake;
      Broja ne znam, pa hesapa ne znam,
      U sepete i u sanducima.
      Koliko je u godini dana,
      U nedjelji po svaka dva dana,
      Bi' se mogo preoblacit adzo,
      Sva odela od svakoje ruke,
      Konja dobra, a dobra oruzja,
      Nista, adzo, ja zeljan nijesam.
      Kad me pitas sto sam neveseo,
      Dok je mene i od mene traga,
      Ja se nikad veseliti necu.
      Sve u zdravlje zdrava baba moga,
      I amidze Cifric Hasana,
      Cujes, babo, sta zbore begleri,
      Age carske pa i buljukbase,
      Pa svi nasi tanki bajraktari,
      Neko vrsnik, a neko postari,
      Valja, pravo da mladjije nema,
      Od godina od mene Mehmeda.
      No poslusaj, Cifric Hasan-aga,
      Cim se fale u mejhani Turci.
      Neki kaze, cetu podizao,
      Neki kaze, u cetu hodijo,
      Neki kaze, vojsku podizao,
      Neki kaze, u vojsku hodio,
      Neki kaze, hudut rasirijo,
      Neki kaze, mejdan zadobio,
      Neki kaze, roba zarobijo,
      A ja, adzo, Cifric Hasan-aga,
      Sve u zdravlje Hasan-age babe,
      I amidze Cifric Hasan-age,
      Ja ne znado' sto je cetovanje,
      Pa ne znado' sto je vojevanje,
      Pa za mejdan ni pomena nema,
      Hudut sirit-ja ga ne poznajem,
      Niti znadem kuda je granica,
      Ni kuda je mejdaniste staro,
      A kamoli sisti pro hudata,
      Robit roblje, te ozenit druga.
      Da sam musko, tu junastva nema;
      Nece se rec' da sam muska strana.
      Vise nista ja pofalit nemam,
      Bez da svucem musku djeisiju,
      Da obucem ka na se djevojke,
      Brade nemam, a nemam ni brka,
      Percin mi je ka i zenska kosa,
      Vezak vesti, a preslicu presti.
      Nek' svak rece dam zenska glava!"
      Mehmed-agu sluša Smajilova,
      Šta 'no Mehmed adzu besjedase.
      Mehmed rece: "Cujes adzo Haso!
      Vi obadva nemate nikoga,
      Bez sal Boga i mene jednoga.
      Cekaj, adzo, Cifric Hasan-aga,
      Dok se nasa sce'ne rasturati,
      Londza nasa do kara-aksama,
      Ovu londzu razvaljivat necu.
      kad podjemo ka nasemu dvoru,
      Na dvorove hadzije Smajila,
      S tobom poci do mojega baba,
      Vi na sebe avdes' udariti,
      Vi obadva, i ja u red s vama,
      I na aksam nijet ucinjeti,
      Po aksamu dovu izuciti,
      Vi obadva sednut na silteta,
      Hasan-aga, jedan kod drugoga,
      Ja ka sto sam naucijo, adzo,
      Taj obicaj razvaljivat necu,
      Stat na noge, pa vas pridvoriti,
      Adzo Haso vecerati necu!
      Niti mogu, nit cu vecerati,
      Ni ja trpet ove prijekore.
      Svak se fali, a ja nemam cime.
      Svega imam, tek mi ne da babo,
      Ni š ljudima, ni dje sa ljudima.
      Pred ljudima ni spomena nema!
      Adzo Haso, sis' cu do podruma,
      Opremicu kosmata odrina,
      I na njega turiti takume,
      Svitu doru, bas ko o Bajramu,
      Kad ga z babom spremam u dzamiju.
      Na mene je dobra djeisija,
      Nista bolju ni traziti necu,
      Samo uzet sa civije luntru,
      I z bedema dzidu kostolomnu,
      Mome konju sesti na srijedu,
      Pa po noci od Kanidze krenut,
      Mome doru dizdjin popustati,
      Primaci mu tumbak uzengiju,
      Dorat mahnut ka i vihar gorom,
      Ponijet me kuda mi je drago.
      Uvjeri se, adz Hasan-aga,
      Granicu ce pregaziti carsku,
      Ustavljat se necu u Cesarsku,
      Hasan-aga niz zemlju Madjarsku,
      No cu proci u Kara Bogdansku,
      Najjacoj se sili prijaviti,
      U Bogdanu, Petru Dzeneralu,
      Sto sam sudi, i sam rasudjuje,
      Take sile u svijetu nema,
      Ni takoga pod njime putalja,
      Niti take sablje u junaka,
      Ni ko Petar guje za Turaka.
      Niti cara ni cesara pita,
      Kud goj hoce on podize vojske,
      Regemente i ordije svoje,
      Smajil-babo koliko mu drago,
      Dosta ima, pokupiti more,
      Udariti dje je njemu drago,
      Vojska bojna, komanda njegova,
      Gotova mu hrana i dzebhana.
      Gotovi mu bojnici topovi.
      Kad sazanjem dora do Bogdana,
      I do dvora Petra Dzenerala,
      Onda cu se s konja razjahati,
      Na mene su toke i celenke,
      Poznaju se dje su od turaka.
      Ja cu Petru uljec u dvorove,
      Poznace me Petar Dzenerale,
      Dje sam sinak hadzi Smajil-age,
      Po tokama i po celenkama,
      I pod grlo zlatnim kanatima,
      I u njima ime Mehmedovo,
      Milog sina hadzi Smajila.
      Kad me Petar vidi Dzenerale,
      Cudice se sto sam doso tamo;
      Da l' me k njemu opravijo babo.
      Nije sala - lice baba moga,
      Sve duvelje za mog baba znaju,
      A Petar ce na noge skociti,
      Sjedeci me docekati nece,
      Jer je sila od dobrog odzaka,
      Po tome se poznaju odzaci,
      I najbolji u boju junaci,
      I najbolje vojne vojskovodje,
      Oni sebe vazda ponizuju,
      Ko se nizi, njega sam Bog visi.
      Ja mu s vrata "Dobro jutro" vikat,
      A on mene dobro doso Meho!
      Oni mi ruku da se rukujemo,
      A ja njemu postupiti ruci,
      Da ga ljubim kao starijega,
      Sto mi dinu podnijet ne more,
      Ali ste me primorali, adzo.
      "Sta je ovo s Mehmedom bilo?"
      Mislit Petar, pa se zacuditi,
      On je carskog prvog kahrimana,
      Gazi turskog Smajil-alajbega,
      Sto s' u sedam cuo kraljevina,
      Rata nema dje nije dospijo;
      Dje je doso svud je pobijedijo.
      Na njihnoj je kuci alajbegstvo,
      Pod fermanom i iradom carskom,
      iz dana u dan cetrdes godina,
      Sedam vise od cetrdes ravno,
      Sto na njega, sto na Hasan-agu.
      To je kuca sveta u Kanidzi.
      Iz te kuce vazda u vijeku,
      Iz te kuce izdavanja nema.
      Sta je ovo od Mehmeda bilo,
      Te je izdo baba i amidzu?
      S rukom ce me Petar zagrliti,
      Pa me pitat, jos poljubiti:
      "Sto Mehmede, sine alajbega,
      Gazi bega hadzije Smajila,
      Jos nijesi, sine ni odsijo?
      Od tebe sam sejir ucinijo.
      Pitam tebe sta je s tobom bilo.
      Je l' ti babo u zivot junacki?
      Je l' u zivot adzo Hasan-aga?
      Jeste l' zdravo i od Boga mirno?
      Kako vi je kanidzka gospoda?
      Kako vi je Hasan-pasa Tiro,
      Pasa carski cele Bosne krila?
      Vojujete i cetujete li,
      Pro huduta niz Cesarevinu?
      Palite li sela i palanke?
      Robite li lijepe Madzarke?
      Zenite li po Bosni Bosnjake?"
      Ja cu Petru reci Dzeneralu:
      "Babo mi je, Petre, u zivotu,
      Babo Smajil i amidza Haso.
      Zdravo jesmo i od Boga mirno.
      Dobro stanje nije medju nama.
      Oko toga sto me sada pitas,
      Cetuje se, teke drugi ljudi,
      Vojuje se, teke drugi ljudi,
      Kad je ceta idu buljukbase,
      Kad je vojska, ide Hasan-aga.
      Isti mora, begstvo je na njega.
      Pa se jesam s njima zavadijo.
      Sve se falu u mehanu ljudi,
      Sve akrani, sve moji jarani.
      Starijima zamerati necu,
      No se ljutim na mojega baba,
      I na adza - hiljava Hasana.
      Nit me cemu, Petre, naucise,
      Ni u cetu, ni u stojecu vojsku,
      Ni da znadnem sto je cetovanje,
      A kamoli Petre vojevanje,
      Nit' znado' dje se mejdan dijeli,
      Ni kudar su cesarski gradovi,
      Niti znado' dje su pristanista,
      Na tom moru od Cesarovine,
      Ni zelena polja pokraj mora.
      Bez ostadoh kao zenska strana.
      Reko' babu, i ostavijo ga,
      Bogu jemin Petre ucinijo,
      Boz'a vera koja varat nece,
      Nebo ce se zemljom sastaviti,
      A ja tebe necu prevariti,
      Da me uzmes u tvoje dvorove,
      Ali, Petre do kolena tvoga,
      Da pijemo ka dva brata mila,
      Da mi ne das da kom bidem sluga,
      No da sam ti tvoja desna ruka.
      Sve cu s tvojom kalauzit vojskom,
      Ja najprvi, pa ti iza mene,
      U nad Boga, vodicu ti vojsku,
      Bosnu gazit, a harat palanke,
      Sve sto dinu podnijet ne more,
      Roblje robit, a sijeci glave,
      Z djevojkama zenices Bogdance,
      Sa glavama kitit bedemove,
      Bog ce vidjet, a vidjet Krajina,
      Kakvoga si nabavijo druga,
      Sto ga niko nije nabavijo."
      Sve to ce mi Petar uciniti,
      Pod levo me turiti pazuho.
      Kad ja njemu bidnem podvodnica,
      A on moja tvrda uzdanica,
      Ne'e kao babo i amidza,
      No ka sivi soko od sokola.
      Prevodit cu vojsku od Bogdana,
      Karavlasku i Karabogdansku.
      Na Bosnu je vasu navaliti,
      I mlogo vi crna jada dati,
      Petar ce me dobro prifatiti,
      Konja moga turit kod njegova,
      Kod njegova dzinovna putalja,
      Koji nosi pod kolane krila,
      Videcete sto su muke ljute."
      Kad to cuo Hasan-pasa Tiro,
      Niz obraz mu suze polecese;
      Stacu mu se suze niz obraze,
      Kao biser niz bijelo platno.
      Pa pomisli: "Vaj do Boga jaka!
      Sta ucinje babo i amidza,
      Medju oba jednog jedihnika,
      Da upuste, prema sebe grdni,
      Stari ostat bez nidje nikoga?
      I to bismo s jadom oprostili,
      No je crnje Smajilova sina,
      Da svoj Bosni on oblomi krila,
      Da na Bosnu crno delo podje,
      Vijes' tuzna po cijelom svetu,
      Dje se srusi kuca alajbega,
      Izda otac i amidza sina.
      Sad cemo him zala docekati.
      Sad ce za njim propanut Krajina,
      Pa za njome propas' carevina.
      Sala nije Hadzicu Mehmede,
      Vako dete od onakog baba,
      Sto ga vise rodit majka nece,
      Nit ga rodit, nit' ga je rodila."
      Hasan-aga kad cuo za sinovca,
      Sta mu soko medju age prica,
      Frknuse mu suze sa ociju,
      Stocise se niz bijelu bradu,
      Bas ko biser niz bijelu svilu.
      Stari skoci, pa rasiri ruke,
      A zagrli sina zmajovita,
      Pa ga ljubi medju oci vrane,
      Dje se sivi sokolovi ljube:
      "Moj Mehmede, moj obrazu svetli!
      Zar bi ti to, sine ucinijo?
      Zar bi nase oci izvadijo,
      Ihtijara baba i amidzu,
      Tvoju milu ostarjelu majku,
      Babo ti se tri puta zenijo,
      Babo triput, amidza cetiri,
      Bog ne dade evlad ni jednome,
      Babu tvome hadzi Smajilu,
      Bog da cuva sal tebe jednoga,
      A ja sine, nemam ni jednoga.
      Mi obadva, ruke sve cetiri,
      Savili hi oko tebe, sine.
      I dan i noc Boga sucurimo,
      Te na tebe mandat al Otmana,
      Ferman z begstvom da na tebe prodje,
      S nas dva stara na tebe mladoga,
      Da se nasa ne utuli sveca.
      Ne moremo, sine, docekati,
      Da ta' hasret s ocima vidimo,
      Da ti carsko alajbegstvo damo,
      Da pred trides buljukbasa podjes.
      Docekamo da te ozenimo,
      Molimo se Bogu da vidimo,
      Sine mili, oba s ocima,
      Kad bi sine u Boga videli,
      Da na tebe alajbegstvo prodje,
      I da ljuba prema tebe dodje,
      Da pridvori men' i baba tvoga,
      Da umremo, ne bismo zalili,
      No ti jedan hasret medju nama;
      Kako bi te, sine pregoreli?
      Dobar ponos, dobro izdrzanje,
      Alajbegstvo - mucno vojevanje.
      A ti, sine u dobro porasto,
      Jos si d'jeta ljeta malenhije,
      A Krajina zadrta haljina.
      Nije sala trides buljukbasa,
      Za svakijem po hiljada ljudi,
      Sve birana krvava junaka.
      Zadrte su undjurske delije.
      Lako nije njima ugoditi,
      Ti su ljudi svakojake cudi,
      A ti, sine, kad si se rodijo,
      U silte si glavom udarijo,
      Palo ti je celo preko zlata,
      Kosa ti je u biser snizata,
      Iz majcina od biser krila.
      Mili sine kad si se rodijo,
      Na svaki grad u celoj Krajini,
      I u Bosni i Hercegovini,
      Mijo sine, i Undjurovini,
      Na svaki grad pukli su topovi,
      Dohodili age i begovi,
      Na veselje mene i Smajilu.
      Eto aga, sve U sultanu haber ucineli;
      I sultan je ferman opravijo,
      Babu tvome i meni amidzi:
      "Obojici cestitam vi sina.
      Dugoveko dobro se nosijo,
      I na njega pala gospostinja,
      Ka na baba i adza Hasana!"
      N'jesmo sine tebe nadjenuli,
      Nego ime Mehedije carskog,
      Mehdija je sehul-islam carski,
      Da bi vise dozivijo, sine,
      Doveli si tri dojilje bili,
      Tri dojilje pored tvoje majke,
      Da bi li te vise podhranile,
      Da l' bi bolje rasto u vremenu,
      I povise zadobijo snagu.
      Nijesmo te docekati mogli,
      Da podrastes amidzi i babu,
      Dojile te cetiri dojilje,
      Prva majka, pa tri iz ostatka.
      Iz dan u dan cetiri godine,
      Kada su se naravnile, sine,
      U nad Boga ti dobro poraste,
      Ka i drugi od osam godina,
      Onda smo te u mejtefu dali,
      Doveli ti na noge imama,
      Nijesmo te mogli pregoreti,
      Iz dvorova u mejtef spremiti,
      Na domu te imam naucijo.
      Da s' ucijo jos devetu, sine,
      Ti si mogo hafiz iskociti.
      Onda smo te makli iz mejtefa.
      Kad ti dvanes godinica bila,
      Opet ferman od Stambola dodje.
      Men' i baba Smajil-agu pita:
      "Smajil-aga kako ti je dete?
      'Oce l' pripast sinak na babajka,
      Na babajka i adza Hasana?"
      Mi smo caru tebe pofalili:
      "Padisahu, ljubimo ti ruke,
      Prilika je da ce dobro biti.
      Od nas nece mlogo poturiti."
      Kad trinesta nasta ti godina,
      Dodje, sine, cohadare carski,
      S majebina cara Sulejmana.
      Doveo ti misirskog dorata.
      Kupio ga u misirskog saha.
      Krila zlatna, griva do kopita.
      Tad je bijo u drugoj godini,
      Kol'ko drugi od sedam godina,
      Takum gradjen u Afganistanu,
      Prem dorata kad bi porasto,
      Sedlo mu je od merdzana celo,
      Sve je sedlo ozgo opleteno,
      Sve od suhog zlata zezenoga.
      Osmanlijska sega ispod sedla,
      Nije sine ka' i druge sege,
      Nego svila iz Sami-Serifa,
      Da na sapi ne pilji dorata.
      Zlatno sedlo i zlatni rahtovi.
      Na dora su svileni kolani,
      Do tijela misirskog dorata,
      Meka svila da ga ne premilja,
      A ozgo su u biser skovati,
      Vidjet ces hi ako Bog da, sine,
      Kad alajbeg budes pred Krajinom.
      Od tog dana tebe devetnesta,
      Mili sine, ka si se rodijo,
      A doratu danas je deveta,
      Kako ti je na dar catisao.
      Mili sine, dorat sa takumom,
      Sto se devlet mogo domisliti,
      Sprem takuma i sprem domisljenja,
      Taki ti je takum oporavijo.
      Mi smo dora od tebe sakrili.
      Jandal smo mu podrum nacineli,
      I kod njega vise konja nema.
      U podrumu dvije hizmecije,
      I cetiri goru vidjelice,
      Noc cijelu kod dorata tvoga.
      U podrum ga na noge pojaju.
      U dvadeset i cetiri sata,
      Timaru ga po cetiri puta.
      Ne timaru ga ka sto konji drugi,
      No carsafom od svilena platna.
      Kol'ko ti se dorat uhranijo,
      Nit' vidijo sunca ni meseca,
      Mijo sine, za devet godina,
      Pa podignes cule sa dorina,
      Koliko mu oluk sapi vrtu,
      Kako mu se dlaka podkratila.
      A cavla se na nokat bacila,
      Da na njega muha pane crna,
      S krilom bi se s konja satrla.
      Dorat ceka tebe, Mehmed-aga,
      Kad budes beg-alajbeg bijo,
      Carske vojske i base voditi.
      Doslo ti je odijelo, sine,
      Od sultana na dar radi baba,
      Rad hajtara oglasenog baba,
      Tvoga, sine, hadzije Smajila,
      Baba tvoga, mila brata moga.
      Ta od'jela sto su dosla za te,
      Te su toke samo od bisera,
      a ta svila iz Sami-Serifa.
      Na dolamu i ezdeg-caksire,
      Vise zlata nego svile same,
      Na sve strane rasturene grane.
      Sablja ti je dosla adzemacka,
      Maksuz, sine, za te nacinjena,
      Od adzemskog ljutog celika.
      U ljuti je zeher okaljena,
      Koja ljute sece pancijere,
      Krna joj je u biser vezena,
      Balcak cijel od alem-kamena.
      Pa kad se je sablja nacinela,
      Sablju su ti na Mecu spremili,
      Mecanskom je dodali delilu,
      Te je sehu dao Cabenskome,
      Seh joj aje metno iz Musafa,
      Uza sablju, te ga preucijo.
      Ko je nosi lose biti nece.
      Pred njim ce se strasiti logori.
      U Meci joj ime nadjenuli,
      S carskom dovom, hadzi-adzemunku,
      Dje j' u Adzem za tebe gradjena,
      A na Mecu na hadziluk bila,
      Pa se zove hadzi-adzemunka.
      Ko je ceka, njegova je muka.
      Na balcak joj tri muhura carska,
      I dva, sine, seha Cabenskoga.
      Kalpak-kapa, sto je tebe data,
      I na njojzi dvanes celenaka,
      Nit u mene ima, ni u baba,
      A kamoli u koga drugoga,
      Sal sto ti je sultan darovao.
      To od'jelo, tvoje i dorovo,
      To oruzje, tvoje i dorovo,
      S celenkama, tvoja sablja kleta,
      Da mu zbijes kimet na gomili,
      To bosanskog dobrog vredi grada.
      Pa, zar bi to, sine, ucinijo,
      Da ni baba imas, ni amdize.
      Iznad cara i njegova sana.
      Znas li baba tvoga, alajbega,
      Za dvadeset i sedam godina,
      Bez promene alajebeg je bijo,
      I vodio trides buljukbasa,
      Ratovao na svakoju stranu,
      Pripomogo svakom muslimanu,
      Pored toga caru cestitome,
      Carski obraz svuda otvorijo,
      Svoje ime svuda osvjetlao.
      Svud je ime s tvoga baba, sine,
      Pripoznato, pa i odabrato,
      Kad ti babu kosti ostarase,
      Ne moga se drzat na labuda,
      Ni 'zengije z dvije noge stezat,
      Ni campare dizat na havaje,
      Saboljom seci ko je naucijo,
      Koliko je dobijo mejdana,
      Toliko je dobijao rana.
      

      ---

      Sve prijedloge i komentare saljite na slijedecu adresu semir.v@bih.net.ba
      Prijedlozi su dobrodosli.
      © Semir Vranic 1998-2001.