E, moj druze beogradski

Oslobodjenje online evropsko izdanje
URL: www.oslobodjenje.com.ba

7/16/99

POCETAK KRAJA

E, moj druze beogradski

Kao vecina Sarajlija cuvam u kuci nekoliko ratnih relikvija, neku vrstu upecatljivih koncentrata jednog strasnog vremena. Moju war memory kolekciju cine kanister od 50 litara pun vode, kartica za humanitarnu pomoc, papir Unprofora sa izjavom da na vlastitu odgovornost u transporteru UN prelazim put od zgrade PTT do sarajevskog aerodroma i pozivnica da u proljece 1992. godine budem gost na jednom vjencanju u Beogradu.
Te stvarcice nemaju totemski znacaj, s vremena na vrijeme sluze mi u sasvim prakticne svrhe. Posezem za njima kad god dobronamjerna nasrtljivost stranaca-namjernika prevazidje moju volju da, osim u nekoliko konvencionalnih recenica, prepricavam zivot u Sarajevu pod opsadom. Krene li strani novinar zavaljen u moju fotelju nabrajati broj aviona i brda sadake koje je svijet spustio u Sarajevo, s kartice mu procitam kolicinu humanitarne pomoci po osobi, za jedan mjesec: nula zarez dvadeset pet od kilograma brasna, zatim nula zarez dvadeset pet od litre ulja, toliko rize ako ima, isto "fete" ako bude. Kada ustvrde kako smo, ipak, imali plave sljemove da nas stite, pokazujem Unproforov papir u kojem potpisom potvrdjujem da cu u UN vozilu, na vlastiti rizik, prevaliti cestu dugu dva kilometra, cak i ako me u toj avanturi naocigled do zuba naoruzanih momaka Butrosa Galija, na njihovom punktu izreseta "kontrola srpske vojske". Upita li me kolega iz Njujorka ili Amsterdama kakav je, stvarno, zivot usred ratnog pakla, iz kupatila iznesem veliki kanister s vodom: "Gospodine, ova je stvar tri godine i kusur ovdje vrijedila vise nego jedan ljudski zivot".
Nikad nisam bio nacisto zasto se tu nasla pozivnica za beogradsku svadbu. Jedan nedavni susret odgonetnuo je smisao papirica sa dvije cirilicne recenice: ta je pozivnica zalutala medju moje relikvije. Ucinilo mi se da medju gostima na prijemu, koji je austrijski predsjednik Tomas Klestil priredio za ucesnike jedne nedavne konferencije u Becu, vidim i jednog od najboljih novinara "Nase Borbe". Pripadao je novoj generaciji obrazovanih srpskih novinara, intelektualnoj manjini koja je rano uocila sve opasnosti i zamke u koje je Srbe poveo Slobodan Milosevic. Njegove lucidne analize nadolazeceg mraka iz Srbije, ucinile su da mu "Oslobodjenje" objavi nekoliko tekstova. Ako je on, kako to da me ne prepoznaje? Mozda ga je stid suociti se s patnjom koju je Beograd srucio na Sarajevo? Osim mog drasticno smanjenog interesa za prekodrinske poslove, to sto na licu mjesta nisam provjerio je li ono uistinu covjek koji mi je u predvecerje rata poslao pozivnicu za svoje vjencanje, bilo je motivirano vidno starijom i dvadesetak kilograma tezom osobom od one koju sam poznavao.
Sutradan, medju ucesnicima konferencije pronasao sam ime bivseg prijatelja, sada urednika spoljnjopoliticke rubrike "Nase Borbe", koja vec godinu dana ne izlazi zahvaljujuci Milosevicevim progonima. "Gde si breeee...", bio je njegov odgovor na moje "sokantno otvaranje", jer sam ga u maniru nekadasnjih benignih zajedljivosti na racun naseg razlicitog nacionalnog porijekla, upitao da li me to mozda ne "prepoznaje", zato sto ga je stid onoga sto su Srbi uradili Bosnjacima. "Nisi se nista promenio", dodao je, i tako nespretno otkrio da me prepoznao jos sinoc. Kao da se u medjuvremenu nista nije dogodilo, nicim nije dao povoda da zakljucim kako osjeca makar promil suodgovornosti za srpske zlocine po Bosni. Govorio je nesto o tome kako ljudi podzemlja i marginalci svake vrste vode sve drzave nastale od bivse Jugoslavije, ukljucujuci i Srbiju. Ako su se kriminalci u ratu, svom "prirodnom miljeu", snasli poput riba u vodi, kazem kako sam najmanje od njega ocekivao da ce za otpocinjanje rata i zlocine u Bosni krivim proglasiti bagru i kriminalce. Ali uzalud je o ratu raspredati sa covjekom koji 20 kilograma viska na sebi pripisuje avionima Nata, upravo to ga je, kaze, utjeralo u podrum, gdje je nekontrolisano jeo ubijajuci dosadu. Razlika izmedju Milosevicevih i Klintonovih bombi taman je tolika: ja sam letajuci izmedju granata, snajpera, "Oslobodjenja" i potrage za vodom i hranom izgubio 24, moj bivsi prijatelj je u ratnom Beogradu za trbuh prisio novih 20 kilograma. Posljednja nada da u ovom covjeku prepoznam bivseg srpskog buntovnika, bilo je da ga podsjetim na to, kako odreda svi ucesnici konferencije kojoj prisustvujemo, svoje obracanje zavrsavaju uvjerenjem da su Srbi izgubljeni za Evropu sve dok pristaju da ih vodi Milosevic. Pitao sam zasto iz bogate srpske tradicije ne posude kakav malj ili sablju i presude svom unesrecitelju? "Ma nije Milosevic problem, nego kriminalci oko njega", zavrsio je. "Nema vam spasa", pomislio sam, uvjeren da se onaj mladi novinar u proljece 92. na vlastitom vjencanju fatalnije vezao za Milosevicevu sudbinu, nego za svoju Milicu.

Rasim Cerimagic

This page hosted by Get your own Free Home Page