Bosanska narodna pjesma

		       	  H A S A N A G I N I C A

		
			Sta se b'jeli u gori zelenoj?
			Al' je snijeg, al' su labudovi?
			Da je snijeg, vec bi okopnio,
			Labudovi vec bi poletjeli.

			  Nit je snijeg, nit su labudovi
			Nego sator age Hasan-age.
			On boluje od ljutijeh rana,
			Oblaze ga mati i sestrica,
			A ljubovca od stida ne mogla.

			Kad li mu je ranam' bolje bilo,
			On poruci vjernoj ljubi svojoj:
			- Ne cekaj me u bijelom dvoru,
			Ni u dvoru ni u rodu mome.

			Kad kaduna r'jeci razumjela,
			Jos je jadna u toj misli stala,
			Jeka stade konja oko dvora;
			Tad pobjeze Hasanaginica,
			Da vrat lomi kuli niz pendzere;

			Za njom trce dvije mile cerke:
			- Vrati nam se, mila majko nasa !
			Nije ovo babo Hasan-aga,
			Vec daidza Pintorovic beze.

			I vrati se Hasanaginica,
			Ter se vjesa bratu oko vrata:
			- Da moj brate, velike sramote!
			Gdje me salje od petoro djece!

			Beze muci, nista ne govori,
  			Vec se masa u dzepe svione,
			I vadi joj knjigu oproscenja,
			Da uzimlje potpuno vjencanje,
			Da gre s njime majci u natrage.
	
			Kad kaduna knjigu proucila,
			Dva je sina u celo ljubila,
			A dvje sceri u rumena lica,
			A s malehnim u besici sinkom
			Od'jelit se nikako ne mogla,
			Vec je bratac za ruku uzeo
			I jedva je sinkom rastavio
			S njom grede dvoru bijelome.

			U rodu je malo vr'jeme stala,
			malo vr'jeme ni nedjelju dana,
			Dobra kada i od roda dobra,
			Dobru kadu prose sa svih strana,
			A najvise imotski kadija.

			Kaduna se svome bratu moli:
			- Aj tako te ne zelila, braco !
			Nemoj mene davat ni za koga,
			Da ne puca jadno srce moje,
			Gledajuci sirotice svoje.

			Ali beze nista ne hajase,
			Vec je daje imotskom kadiji.

			Jos kaduna bratu se moljase,
			Da napise listak b'jele knjige,
			Da je salje imotskom kadiji:
			- Djevojka te lijepo pozdravljase,
			A u knjizi l'jepo te moljase:
			Kad pokupis gospodu svatove,
			I kad podjes njenu b'jelu dvoru,
			Dug pokrivac nosi na djevojku,
			Kada bude agi mimo dvora,
			Da ne vidi sirotice svoje.

			Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
			Gospodu je svate pokupio,
			Svate kupi, grede po djevojku,
			Dobro svati dosli do djevojke,
			I zdravo se povratili s njome;
			A kad bili agi mimo dvora,
			Dv'je cerce s pendzera gledahu,
			A dva sina pred nju ishodjahu,
			Tere svojoj majci govorahu:
			- Svrati nam se, mila majko nasa!
			Da mi tebi uzinati damo.

			Kad to cula Hasanaginica,
			Starjesini svata govorila:
			- Bogom brate, svate starjesina!
			Ustavi mi konje uza dvora,
			Da darujem sirotice moje.

			Ustavise konje uza dvora.
			Svoju jecu l'jepo darovala:
			Svakom sinu noze pozlacene,
			Svakoj ceri cohu do poljane,
			A malome u besici sinku,
			Njemu salje u bosci haljine.
	
			A to gleda junak Hasan-aga,
			Pak dozivlje do dva sina svoja:
			- Hod'te amo sirotice moje!
			Kad se nece smilovati na vas
			Majka vasa srca kamenoga.

			Kad to cula Hasanaginica,
			B'jeli, licem u zemlju udrila,
			Uput se je dusom rastavila,
			Od zalosti gledajuc sirote