Nalazio sam se na pripremljenoj stolici dok su me njih dvojica sa cudnim sjajem u ocima gledali. Odjednom im se izmjenio glas, disanje je postalo ubrzanije; kosulje su im popucale po nitima i oni su se, rastuci pred mojim ocima, deformirali u dva monstruma mitskog porijekla. Sa ostrim kandzama na rukama i iskrivljenim zutim iglicastim zubima krenuli su prema meni. Lijevi je bio brzi. Zagrabio me je poput igrackice i podigao do plafona smijuci se iritirajucim glasom, dok mu je slina kapala sa usnice direktno na moju cipelu. Miris smrti se sirio prostorijom.
Prosiktao je: "Kolega?"
Rekoh: "Oh..umm..i linija Paris-Lyon."
On: " Tocno kolega. Izvrsno, to bi bilo sve. Ispit ste time polozili, moramo
se jos samo konzultirati oko zavrsne ocjene. Cestitam."
Pruzio sam i ja njemu ruku, i pogledao ga suznim ocima. Kosa mu se tijekom godina povukla na zacelje, iz nosa su strsale cetkaste dlacice, i naocale su bile zamascene; da, htio sam u tom trenu imati dijete sa njim.
Kisa je prestala i dok je vjetar nosio zvuk zvona obliznje crkve, ja sam suncem obasjan trcao za dugom. Ispred mene se otvorila citava paleta razigranog dana, i vrijeme je pristalo na tren. Razumio sam ptice, shvatio sam oblake, ulovio sam zvijezdu padalicu za rep -- popiknuo sam se na nogostup i raspao po podu. Ali nisam osjecao nista. Dignuo sam se i trcao dalje, dalje, dalje...
Za ovakav osjecaj zivim. Studiranje je nesto krasno u ovakvim trenucima. Citav edukativni sistem je divan. Svaki stupanj skolovanja nosi nekakav sarm sa sobom, veze znanje uz tebe na poseban nacin i blizi te zivotnoj samostalnosti. Polozeni ispiti nam se u stvari nude kakav oblik nagrade za sve one satove provedene u biblioteci nad knjigama, za koncentraciju ulozenu u predavanja, i za vjestinu dobrog sastavljanja i skrivanja salabahtera.
Skola je prvi kontakt za vanjskim svijetom. Tu nalazimo prve prijatelje kojima dajemo novac da nas ne tuku, tu susrecemo prve ljubavi koje iz tehnickih razloga zelimo sto prije zaboraviti ("Zar ti ova rugoba nije bila cura prije par godina?" "Ha..? Ne, ne poznajem je. Idemo na drugu stranu ulice. Ummm..ima vise sunca"). Sad kad sam uspio ostaviti iza sebe jedan veci dio edukativnog procesa, sa smjeskom se sjecam ljudi koji su uz mene prolazili kroz to razdoblje. Neke nisam vidio otkada smo zadnji puta skupa demonstrirali za uvodjenje palacinki u menzu, neke otkada smo skupa fotokopirali prve skripte, a neke otkada smo zbog palacinaka proveli par tjedana u bolnici.
Uspio sam nauciti ovdje puno o zivotu. Na primjer, da su fakultetski profesori ljudi koji ne gledaju stalno u knjigu dok pricaju o necemu, da vikend obicno pocne u cetvrtak poslijepodne i da ti nitko ne govori da ne smijes jesti pizzu cetiri puta na dan. Normalno je da kasnis na prva predavanja, bez obzira kako kasno pocela. Ponovo u sebi probudis potrebu u prepunom auditoriju gadjati druge papirnatim avionima i pred svaki ispit religiozno pohadjas tulume koji traju do zore.
Naucis se razlikovati ljude oko sebe; recimo odmah prokuzis stopostotnog strebera po zbirci kemijskih olovaka koje mu farbaju dzep karirane kosulje, i po obaveznoj multifunkcionalnoj digitalnoj uri kojom maltretira okolinu kad dva puta na sat kratko zatuli. Covjeka ciji se kontakti sa zenama mogu konkretizirati: mama, teta Marija i Jehovini Svjedoci.
Ili pronaci onu zadrtu ekoloski nastrojenu nedepiliranu curicu koja nosi sa sobom uvijek jednu slatku roza tekicu sa saljivim buba-marama dok se zauzima za slabije. Zatim onoga sa "golf-igraliste-osmjehom" koji dolazi utorak nakvarcan na predavanje, i u srijedu poslijepodne ostavlja predavanja, jer mora svojim cabrioletom na pizzu u Veneciju. Onu koja baca intelektualne poglede i tvrdi da samo eksperimentalni madjarski filmovi sa francuskim podtitlom nesto znace. Konzervativnog mislioca sa aktovkom i laptopom koji nikada nije imao igracke i koji organizira politicke veceri. I jednog od onih vjecnih studenata koji su kroz sve prosli: 1968, Grcku, demonstracije za prava zivotinja, strajkove gladju; samo ne zadnji ispit koji namjerava poloziti u 69. semestru. Znaci ima jos vremena.
Spoznas kako mozes uspjesno ophoditi sa stresom. U pocetku sam prije ispita ili pisanja radnje samo histericno trckarao po kampusu i trazio knjige ili savjete od drugih; kasnije sam se svladao i prvo sastavio listu stvari koje sam vec napravio, zatim plesao neobucen pred svojim papagajem i pisao pokoju pricu sa onim slovima iz juhe. Ako se do tada nisam uspio koncentrirati, otisao sam van ljencariti pod suncem i slusati radio.
Naravno, nije za zaboraviti i strucno znanje. Nakon par tisuca prosjedenih sati na predavanju, znas konacno nekoliko veselih anekdota koje profesori pricaju kako bi malo animirali studente. Tu i tamo ti padne na pamet i pokoja definicija, ali ne mozes se sjetiti koji pojam definiraju. Sto je danas u redu, jer spadam u "Generaciju X" i znam traziti informacije preko interneta. Tako obicno nadjem u sekundi citav esej o trazenoj temi koji obicno oni streberi sa kariranom kosuljom stave na svoju internet stranicu da bi imali sto vise posjetitelja.
Diploma. Moja je. Svi oni teski trenuci koje si proveo u studentskoj sobi sa tri razlicita kauca obradjujuci intenzivno literaturu i pokusavajuci rasuditi da li je Spiderman jaci od Batmana, nisu vise bitni. Sad imas u ruci certificirano "nesto", i ljudsko drustvo te akceptira bez predrasuda. Sve sto ostaje su mudre rijeci tvojih profesora koje si slusao sjedeci nadobudno u prvome redu na predavanju.
Profesor: Kad bi studenti u zadnjem redu bili malo tisi, kao recimo ovi u
sredini koji citaju, onda bi ovi naprijed mogli mirnije spavati.
