Proljece je razdoblje godine koje u ljudima religiozno budi sportske filozofe. Najkasnije sredinom svibnja, kad se trava intenzivno nacicka zelenilom, rosom i pcelama, pozelimo imati tijelo manekena. Sunceko sija, drvece cvjeta, na televiziji sve serije ulaze u ljetnu pauzu, pa iznenadjeno primjecujemo da nam tijelo ima povece dizajnerske greske. Umjesto da producira litre i litre testosterona kako bi formirali mreskaste trbusne misice ili da nam podari velike bicepse i tricepse, tjera nas u ludilo, jer ne mozemo uci u proslogodisnju proljetnu robu.
U to vrijeme pocinjemo razmisljati o sebi kao atraktivnim pastusima, iako smo karikature koje se nisu valjano zaznojile zadnji sest mjeseci. Kad vrijeme postane toplije izvedemo na svjez zrak nogice i rukice koje nisu sunca mjesecima vidjeli, i brzo ih pokrivamo cim netko prolazi -- da ne vidi koliko smo u zadnje vrijeme tortica pojeli.
Eventualno odlucimo dovesti se u red i postati divno gradjeni. To je bilo jednostavnije u osnovnoj ili srednjoj skoli kad nismo uopce razmisljali o tome. U tim godinama smo primjerice odsetali do kosarkaskih terena gdje kapetani momcadi izabiru svoje timove. Kapetani bi se trgali oko atletski razvijenih igraca dok bi oni drugi stajali sa strane i smjeli donijeti loptu kad se otkotrlja pod auto.
Naravno da se nisam razgibavao dovoljno kad sam tih par puta otrcao po loptu. Zato sam se odlucio za profinjeniji sport: pikulanje. Ne, cekaj, to je bilo jos prije puberteta. U stvari, sam se odmaknuo od svih kolektivnih sportova i odlucio se za individualan oblik razgibavanja: biciklizam. Slucajno sam dosao na tu ideju. Imam susjeda, covjeka koji obozava nositi crne, uske biciklisticke hlacice. Da bi stvarno izgledao kao strastveni biciklista, kupio si je i bicikl. Njime se provozao dva puta po kvartu i onda otisao gledati ostale bicikliste u biciklistickoj opremi na tv. S obzirom da mu je hitno trebalo mjesta u podrumu, prodao mi je svoj ekskluzivan model za 10% vrijednosti, i ja sam odmah mogao odjuriti u proljetni dan, pa osjetiti prirodu, vjetar i na kakvom grdom mjestu zuljaju ta sportska sjedala.
Biciklisti su jednostavno bolji ljudi. Paze na prirodnu okolinu. Ne rade buku. Besumno nalijecu na nespremne pjesake, ne povijajuci se bezveznim konvencijama drustva kao semafori ili jednosmjerne ulice. Pravi biciklisti udaraju u pedale i danju i nocu. Ako se slucajno nocu voze bez svjetla, dogodi se da ih skoro pregaze zlocesti nepazljivi auti. Naravno, u takvoj situaciji biciklisti neizostavno vrijedjaju vozacu blizu i daljnju obitelj, te mu pokazuju srednji prst. Neki puta onda vozaci automobila stanu, izadju iz auta i nokautiraju biciklistu. Nerijetko biciklista vrati udarac. Onda je vozac automobila u losijoj poziciji, jer biciklisti obicno imaju vise kondicije.
Za razliku od mojeg djetinjastog susjeda, ja sam od profesionalne opreme htio imati samo one biciklisticke naocale. Po mojem sa njima izgledam opasno, jer poput decentno maskiranog superheroja jedrim okolinom koja mi ne moze pogledati u oci. Okolina onda sigurno drhti od mene, ne znajuci da u stvari niti ja kroz to jako crno staklo nista ne vidim. Ono nesto sitno sto nazirem kroz tu portabl sofer-sajbu zatuku kamikazni insekti. Ali, dobro mi stoje.
Bitno je imati i bocu "necega". Obicnu plasticnu bocu koju svi na biciklu u nosacu-za-bocu-necega imaju. Zato sto biciklisti vole imati tajne koje samo oni poznaju, niti jedan upuceni profesionalac vam nece odati sto je u toj boci. Samo mudro sire price o tajnoj formuli kojom pripremaju koktel za dugu izdrzljivost na cesti i u spavacoj sobi. Naravno, obicno je to cedevita ili obicna voda, ali to vam ja nisam rekao, OK?
Potpuno uvucen u trikoaste fantazije sa maskirnim naocalama, bocicom "necega" i nepromocivim slapicama jurim po brdima i dolinama trenirajuci prvenstveno za sukobe sa automobilistima. To su avanture. Kad sam jednom prilikom usao preduboko u ruralno podrucje, nasao sam se u krdu ovaca koje su cuvali psi. To je bilo jedno prilicno originalno iskustvo: tukao sam pse pumpom, a oni me grizli.
No, ne mogu se vise sa osmjehom prisjecati tih divnih dana, jer ocito ne drhte svi od mene -- nedavno mi je netko ukrao bicikl. Svaku noc sam ga nosio u podrum, ali jucer sam bio lijen, pa sam ga zavezao u vrtu lancem za drvo. Drugo jutro ga nije bilo. A pretrom sam za kosarku.
Bila policija, zapisali striceki sve, pa otisli. Sad su moji nadobudni susjedi zakljucali dva puta debelo vrtna vrata koja nismo zakljucavali nikada. U panicnom strahu da se provalnik ne bi vratio i ukrao...mmmh...ne znam, valjda onaj frizider sa pivom koji imaju u podrumu, ili moju staru zbirku pikula. Inace, ima cetiri stana u kuci, i sto i pedeset puta su zadnja vrata bila sirom otvorena mjesecima, nasi podrumi sirom otvoreni, i nikada nista nije nestalo. Ali sada, sada svi dobijamo kodne kartice, portira i laserske tragace koje mozes zaobici samo ako imas mapu ili ako se zoves "The Saint".
Netko sada, u proljece, ima moj bicikl. Ono sto lopovi nisu znali je da je moj bicikl POTRGAN. Ha, lopovi, to niste znali. Tesko se prebacuju brzine, zar ne? Malo cvili kad kocite prednjom kocnicom, nije li tako? I gume treba svako malo pumpati. To sve zato sto je moj bicikl zadnji srot. Ha ha ha. A sjedalo? Jako, jako neudobno. A boja? Ljubicasto-zuta. Kako glupa boja za bicikl. Vjerojatno izgledate kao zadnji idoti...vozeci se...na mojem...ljubicasto-zutom....biciklu.
Umm...vratite mi moj bicikl.
