pise: MARKO RUKONIC
U lipnju 1993. diplomirao sam na zavodu za matematiku. Pun zivota razmatrao sam vec tri ponude za posao. Tako neodlucnoga nazvao me stric iz Muenchena: "Jesi li zavrsio skolu?" "Jesam, strice, gotovo je." "Imas li posao ili da ti pomognem?" "Mislis u Njemackoj?" "Pa ne valjda u Bugarskoj."Eto tako me stric ostavio u nedoumici. Bih li primio posao u Njemackoj? Znam njemacki, tamo su mogucnosti za karijeru vece nego ovdje, a uostalom, od malena sam zamisljao Njemacku nekako kao "svapski su sarani dvaput veci, ukusniji i pametniji od nasihr. Pala je odluka i nazvao sam strica da ga pitam sto mi je raditi. Rekao mi je da samo rezerviram sobu u hotelu i da dodem, a on ce se vec pobrinuti srediti mi intervju s poslodavcem. Zasto hotel? "Pa znas, bas mi te sad neugodno primiti, imam neke goste, znas ti da ja bih da mogu. Samo ti rezerviraj sobu u hotelu 'Imperial', taj je dobar. A i bolji ces dojam ostaviti na poslodavca." No dobro, sto se moze. Za goste mu nisam povjerovao, jer sam bio sto posto siguran da je opet doveo neku zensku, kojoj ja bas ne bih bio po volji. Te zene su pocele preuzimati vlast u svijetu. Jos donedavno mi muskarci smo imali dva zadnja uporista: racunala i rudnike. Ali zene, koje su vecinom zenskog spola sa svim svojim gornjim i donjim dijelovima, te strasne sintakticke pogreske, zavukle su se svuda u racunarsku industriju. Evo ih na mom *bivsem* fakultetu sve vise. Cak je navodno u urednickoj fotelji ovog lista zensko. Nama muskarcima ostaju rudnici i kamioni.
Napisao sam pismo hotelu Imperial u kojem ih molim da mi rezerviraju jednokrevetnu sobu s tusem za osamnaesti sljedeceg mjeseca. Kako se blizio datum odlaska, bio sam sve zivcaniji. Zvao sam strica koji me uvjeravao da ce sve biti OK, dobra placa, bar tri - cetiri tisuce kao pocetniku. I tako, toga sam sudbonosnog ponedjeljka sjeo u bus za Muenchen. Cijelim sam putem slusao covjeka koji je sjedio kraj mene: "Jel' bi ti malo masti kusao, 'ajde cista je zlica, daj nemoj da te moram molit', pa to zeni nosim, napravila punica za djecu, vidi, imam punu kantu." Joj joj joj, samo sto mi se zelucina nije izokrenula. Imam traume iz djetinjstva kad me je mama slala "s djecom" na more u Crikvenicu pa smo za gablec dobivali kruh i mast, a tko zeli moze i soli dobiti. No, uspio sam ostati pristojan i sutjeti, samo sam rekao: "Ne, ne bih ja, sad sam jeo." Poslije me nudio cvarcima, zelucem i crijevima, i tko zna kakvim sve uzasima. Pa ovi gastici samo klopaju u busu. Jedan je vino nosio u plasticnim kanistrima, pa kad je vozac otvorio zadnja vrata (napokon) za pauzu, svi kanistri su popadali po cesti. No, bio je ovaj moj suputnik velikoga srca: pozvao me da obavezno posjetim njegov restoran na "haubanu", "ne mo's promasit, odma' kad izades, pa na lijevo". Dobro, posjetit cu ga, obecao mi je besplatan rucak. Kasnije sam doznao da je "hauban" zapravo Hauptbahnhof, glavni kolodvor.
U Muenchen smo stigli oko ponoci. Pred mene je dosao stric i odvezao me do hotela: "idi sad ti, ja se zurim... 'ajd, 'ajd. Sutra cu te nazvati da ti kazem detalje." Nisam bio siguran na kakve detalje on misli, one glede posla ili one glede onoga zbog cega je bio u takvoj zurbi. Usao sam u hotel, i na recepciji rekao: "Dobra vecer, ja sam Rukonic, rezervirao sam sobu." Recepcioner me znacajno pogledao i rekao samo: "Ach! Dobro dosli, gospodine. Cekali smo Vas. Sve smo Vam priredili kao sto ste nam pisali." Namigne mi i rece: "Soba 316". "Zar kljuc necu dobiti?" "Samo Vi podite gore, gospodine, sve je spremno, po dogovoru." Nista ne sluteci popeo sam se u sobu i prije negoli mi je nosac stigao uzeti kovceg. Iskreno priznajem, da mu ne bih morao dati napojnicu. Soba je bila otkljucana, a unutra... Ogromna debela zena, obucena u bavarsku nosnju, s kriglom pive u ruci zeli mi dobrodoslicu. Ajme meni, kakova zenetina! Takve na Oktoberfestu posluzuju pivo! Nose po cetiri krigle od litre, one s po dvije rucke. Prezivio sam dobrodoslicu i odmah ju izbacio. Uz napojnicu. Drugo sam se jutro pozalio upravitelju: "Sto je to bilo? Kakav je to uzas?" "Pa Vi ste to gospodine sami trazili." "Ma kakvi, nisam to trazio." "Jeste, jeste, evo tu je Vase pismo." I uzeo sam pismo. I procitao. Koji sam ja mulac! Koja tikva! Zeleci sobu s tusem, nisam napisao "mit Dusche", nego nekom glupom zabunom "mit Deutsche", to jest, s Njemicom. U tom silnom zaru, u zbrci izmedu sarana, rudnika, striceva i zena meni se omakla takva glupa greska. A slicno se pise.
Nesto kasnije nazvao me stric. Vec sam skroz bio uzasnut zasto me vec ne zove. Rece mi: "Dodi odmah u nas restoran na "haubanu" i tamo cekaj svoga buduceg sefa, on ce doci na gablec. Posao odlican, radit ces u samom centru grada." Eto konkretne stvari, pomislih i uputih se na "hauban". Jedini problem je bio sto je bilo vise restorana koji odgovaraju posvojnoj zamjenici "nas". Doduse, svaki na svoj poseban nacin. Izmedu restorana "Nisava", "Avala", "Beocin" i "Omisalj" (Kako li samo Nijemci to izgovaraju?) odlucio sam se nepogresivim instinktom pravog ETF-ovca za ovaj posljednji. I kud nesreci na ruku, bas me docekao gazda. "E, bas mi je drago da si dosao, vidim ja, ni cijeli dan nisi od kuce, a vec ti fali prava domaca hrana. Sad ce zena cvaraka!" Joj, nece valjda opet. "Ne, ne, ne treba, imam poslovni sastanak. Samo bih kavu popio." Uto stize radnik u plavom kombinezonu: "Koji je ovdje Rukonic?". "Ja sam", odgovorih, sluteci zlo. Sjeo je kraj mene. "Slusaj dobro. Ja sam Smajo. Baustela radi od sedam sati ujutro do sedam navecer. Placa ti je cetiri tisuce. Nema prekovremenog. Opremu ces dobiti sutra kod sefa Lauterbacha. Isplata na kraju mjeseca, radi se do zime, tek onda mozes doma. Jasno?" "...... Ali, ali,... ja,... kompjuteri, ... stric, .... skola, .... nisam znao ... baustela ... ETF ..." Promumljao sam doslovno to sto ste procitali. Ova "Baustela" je naravno Baustelle, gradiliste. Razumljivo, ja sam mislio da moj stric ima veze sa zivotom i stvarima oko sebe. Mislio sam da ce mi namjestiti posao povezan s mojom strukom. I odmah sam ga nazvao. "Sto si mi to namjestio, pa ja sam racunarac, ETF-ovac. Nisam dosao raditi na baustelu." "Nego sto si dosao? Na kompjuteru raditi? Pa sto je tebi, ne znam ti ja tu nikog od tvojih. Mislio sam da zelis posao, arbajt, a ne ove kompjutere. Jos sam ti sredio najbolju baustelu u gradu! Pola radnika su nasi, dobro drustvo. Jucer su me dva Grka molila na koljenima, a ti bi probirao, ha?". I tako sam se razocaran u strica vratio u Zagreb, moj ljubljeni grad. Tu sam ipak netko i nesto, a ne samo unezvijereni cupavko.
Pouku izvucite sami, cijenjeni citaoce. Necu Vam nista nametati. Ako se ipak odlucite za srecu tamo gdje me ona nije htjela, ako upadnete u nevolje slicne mojima dajem Vam jedan savjet i izbor iz gastarbajterskog rjecnika. Savjet glasi: bolje su pecene morske alge i hruskavi suseni bakalar u norveskom restoranu u Muenchenu, nego spek i cvarci u nasem. Saran je isti i ovdje i tamo, samo se drugacije zove. A u hrvatskom restoranu najbolji su Vam ipak dobri stari cevapcici.
Rjecnik:
Arbajcajt - Arbeitszeit - radno vrijeme
Aufcug - Aufzug - lift
Baustela - Baustelle - gradiliste
Ferdinst - Verdienst - placa
Flisbant - Fliessband - pokretna traka
Gabelfrustuk - Gabelfruehstueck - prijepodnevni gablec
Hauban - Hauptbahnhof - glavni kolodvor
Iberstunde - Überstunden - prekovremeni rad
Jauzna - Jause - poslijepodnevni gablec
Kran - Kran - dizalica na bausteli, kran
Kundigung - Kuendigung - otkaz
Mitagesen - Mittagessen - rucak
Uban - U Bahn (Untergrundbahn) - podzemna zeljeznica
Objavljeno i u (online) listu @fer.hr broj 3, lipanj 1995
© 1 9 9 6 R o b e r t M i h e l l i .
