12.09.1996.
Neki dan sam sjedio pred kinom i tamo cekao jednog doktora da mu urucim jedan racun moje firme; zujim u plakate. Ima par dobrih fimova koje bih si trebao obavezno pogledati i zao mi je sto nemam vise vremena za tu aktivnost koju sam ekscesivno uvjezbavao u mladim danima. Pri obzervaciji sam primjetio da ima tri vrste ljudi:
B) ide se u kino sa curom i film nije uopce bitan;
C) ide se u kino sa zarucnicom/zenom i film je bitan.
Najvece diskrepancije postoje kod tipa "a" i "b"; radi se o odredjenom crvenilu koji participanti tipa "b" imaju pri izlasku i oni nikada nisu kriticni prema filmu. Naravno, rijetko ga i vide. Osim onih prvih slova dok se akumuliraju, ne znaju puno vise o samom filmu. Ljudi tipa "a" su oni koji ili ne znaju jos za tip "b" jer su premladi ili previse vremena provode za knjigom ili kompjuterom, ali koji sigurno zele, makar i podsvjesno, pripadati tipu "b".
Tip "c" je tip koji je prezivio prve dvije faze sa vecim ili manjim uspjehom i koji se zeli ponekad vratiti U tip "b". Ali zena im ne da. Tip "b" je najpozeljniji, najsladji i najuzbudljiviji (tocno u tom redoslijedu), i, svi cemo se sloziti, uvjetno najkraci dio u karijeri posjetioca kino dvorana; dok se snadjes vec imas prsten na ruci i zvecku u dzepu.
Oni koji uvjezbavaju video projekcije doma su izgubljeni; o njima necu izgubiti niti jednu misao. Nesto kao penzionersko bivanje. Nema atmosfere. Nema uzbudjenja. Samo cisti konzum plasticne kazete pred prasinastim TV ekranom i sa pivom u ruci, bez kokica, koscica i ostalih klasicnih jestivih utenzilija koje prodaju mahom imigranti iz strogo balkanskih krajeva pred izvana hladnim kino dvoranama. Zasto je tip "b" toliko pozeljan znaju svi koji su imali prilike okusiti tu epizodu zivota. Oni koji nisu moraju proslaviti, recimo, sesnaesti rodjendan, ugasiti kompjuter i izaci van.
Odmah se zna tko je zaljubljen. Jednom, osudjen na "c" kategoriju, izlazih iz kina i sretnem prijatelja kojeg dugo nisam vidio. Izlazi sa dvije cure. Podsjetio me na Isusa. Ruke su ga boljele u ramenima, jer je bio rasiren citav film dok je grlio obje, i u stereo sistemu se pripremao na patnje: kad ga njegova legitimna cura ulovi.
Nikada, ali stvarno nikada se ne Gleda akcioni film sa curom. To ne ide skupa. N-i-k-a-d-a. Ne znam da li su zene preinteligentne za takve stvari ili sto, ali samo imam losa iskustva po pitanju toga. Osim iz faze/tipa " b ". Onda je svejedno. Ali konstatirali smo da je to blazena faza.
Uglavnom, konacno dodje zarko zeljeni film u kino, skupis novac, imas cak i za kokice i pistacije; onda udjes sa zenom koju obozavas u kino dvoranu. Dok su predigre je situacija jos okay, ali kad pocinje film, sve ti pokvari. Zasto? Ne znam. Ali u najnapetijoj sceni skopa nekakvu nevjernu facu.
Onda ona duboko udahne i izdahne.
Ja: "Argh. Zar si mi morala reci sto ce biti!!"
Ona: "Predvidljivo"
Ja: "Hey, sto zelis? Ovaj film se zove "Bijeg" a ne "Ulovljen u trecoj minuti!!"
. . .
Ne. Jednostavno to ne ide. zene ne vole te filmove. Ili su prekrvolocni (sto ja mogu sto Quentin Tarantino ima uvijek pedeset mrtvih), ili su irealni (" zasto Luke Skaywalker ima florescentni mac i nitko drugi? "), ili preglupi ( " joj ovaj Rambo je stvarno dosadan " ). Nisu za zene. zene vole lagane filmove, vecinom neopisnih imena koja ti ne govore o temi filma; mislim da je to prednost kod akcionih filmova. Recimo, " Out of Africa ", hrvatski prijevod " Izvan Afrike ", a ona citav film nikuda ne ode, nego slini u i po Africi. I to po Robertu Redfordu. Jedino sto mi se svidjalo na filmu je da se glavni Don Juan prvim imenom zove kao i ja. I, usred filma gledam okolo i svi sline i placu, i rastapaju se, i sve je tako vlazno-zalosno, jedino ja gledam tupo. Skontao sam da je netko umro, ali na mene ta muzika ne djeluje tako jako; na moju pratilju da, jer je navlazila moj pulover, svoj sal, jaknu i sesir nekakvog neopreznog gospodina; svi u laganom tonu pate pored mene dok se Robert i Meryl rastaju. U tom trenu razmisljam bas jesam li zakljucao auto.
Ali ipak je najtraumaticnije bilo gledati " Love Story "; stari film u kojem nose one ruzne trapez hlacice, i u kojem se glavni lik niti u filmu niti u pravom zivotu ne zove Robert. Navukla me je u " Kinoteku ", i ne znam vise iz kojeg razloga, i to kino uvijek snima filmove sa televizije i onda ih "ekskluzivno" prikazuje na velikom platnu. Okay, svi znamo da se u filmu radi o ljubavnom paru, jer to, iznimno, odaje naslov. Onda Ryan nadje, na ovom svijetu na kojem ima preko 3,5 milijarde zena, Ali McGrow. Okay, nije ruzna, ali mi znamo da ona ima raka. Okay, ja se derem " Nemoj nju, ima raka, vidi onu blond ", ali on se zaljubi, i ona onda umre. A lijepo sam govorio...rekao sam mu, sam si je kriv. Onda cujem suhi komentar da nemam srca.
Nema smisla: onda su bolje cak i one prastare TV serije. One serije, recimo, o pametnim zivotinjama. Dugo sam smatrao da su to super stvari dok nisam dobio papagaja. Taj nije govorio uopce. Uopce me nije gledao. Cak je i jeo onaj novinski papir koji mu stavis u kavez, dolje, ali nije bio nista pametniji. Onda sam imao psa, ali niti on nije znao dio onoga sto je mogla " Lassie "; moj nije znao niti kog Boga citav dan bacam nekakvu lopticu po travi i trcim kao zadnja budala za njom dok on sjedi i cese surlu. Ili, nisam mogao jos uloviti delfina. Ma koji "Flipper". Onda sam izgubio vjeru u te karaktere.
Primjetio sam da su i ljudi u tim serijama jako inteligentni.
Dotrci Lassie do sherrifa i:
Sherrif: " Sto? Da, tri ranjena kod velikog hrasta! Hvala Lassie!"
Lassie: "Woof."
Tja, onda jos ostaju samo dokumentarne emisije. Ha, eto, upravo se sjetih da je neki dan bila reportaza o katolickim crkvama: navodno su u onom tamjanu kojeg koriste na misama u zadnje vrijeme otkrivena narkoticka svojstva. Citave horde junkiesa sada redovito pohadja u crku. Opsjedaju ih. Crkve prepune. Narocito u Nizozemskoj. I svi mladi u prvom redu, snifaju tamjan i blazenim, prosvjetljenim pogledom, odlaze doma. Mislim da je to jedan od onih poteza Crkve da mise i opcenito vjeru, naprave atraktivnom za mladez.
Hm, ako je to tako, onda su prva tri dealera bili Baltazar, Kaspar i Melkior; tri sveca. Svoj prvi deal su napravili u Betlehemu, u prosincu, u nekakvoj supi. Pise u „ Bibliji „: "Pratili su kroz pustinju zvijezdu koju su samo oni vidjeli". Daj ajde. Samo oni. Sigurno. Nafiksali su se tamjanom da su i mogli samo oni vidjeti zvijezdu. Ostali nisu dosli u dodir i konzumirali to sredstvo. Cak niti ljepila nisu imali u to doba.
I tako su svi skupa dosli u Betlehem, zadimili stalu i maleno dijete je prestalo plakati. Svi se primili za ruke i otplesali noc u laganom ritmu, i, dimu tamjana. Svi su vidjeli u tom magicnom trenu Andjela; ali to sigurno nije bio Andjeo, nego nekakav raver koji je popio previse Red Bulla: " Red Bull daje krila.. "
Komentari: eMail 
© 1996 Robert Mihelli. Svi tekstovi su registrirani i zasticeni.
