Nedjelja je dan u kojem obicno tendiram duljem spavanju i ne ocekujem iznenadjenja bilo koje vrste. No proslu nedjelju me je iz toplog sna trgnulo zvono i dok mi je sat pasivno objasnjavao da je tek 8:23 ujutro, skocio sam u odjecu i otrcao kroz hodnik pokusavajuci se stvarno probuditi i sjetiti jesam li imao kakav dogovor.
Otvorih vrata i ugledah dioptriju koja moze zaustaviti .357 magnum-metak ispaljen sa dva metra udaljenosti, i, sa druge strane lece, koja fungira kao divovsko povecalo, dvije loptaste ocne jabucice (onaj model koji ljudima poveca oci 138 puta). U lijevom kutu tih naocala je pisalo: "Objekti u leci nisu tako blizu kao sto se cine."
Ispod toga se nalazio osmjeh iz njega je vlasnik usana formulirao recenicu: "Jehovini Svjedoci vam zele dobro nedjeljno jutro i...." Nda. Obicno sam pristojniji i ne zatvaram ljudima vrata pred razdraganim licem, ali stvarno nisam bio zainteresiran za novu vjeru i vratio sam se snovima o boljem sutra.
No to nije bilo tako lagano. Palo mi je na pamet da to nije moguce bilo bas najpametnije sto sam ucinio. Ne zbog toga sto sam se time prikljucio vecini pucanstva koji izbjegavaju Jehovine Svjedoke kao kugu, nego zato sto mi je postalo jasno da sam bio grub prema nekome tko nosi naocale.
Iako se ne uvrstavam u grupu ljudi koji nose intenzivno naocale, tu i tamo ih samo nosim, znam jako dobro koje su muke povezane sa tim nacinom zivota. Nedvojbeno naocale daju bolji vid, no mogu znatno utjecati na socijalni zivot osobe koja ih nosi. Tkogod nosi naocale od mladosti je dobro upoznat sa izrazima "cetverooki", "pepeljare" ili "coro." Isto tako te osobe znaju jako dobro da je u pubertetu bilo teze naci curu ili decka za izlazak u kino; ako je i to upalilo, uz sve ostale nejasne stvari povezane za prve ljubavi, imas dodatan hendikep kod poljubaca. Tako da su se svi koji nose naocale u pocetku udruzivali skupa i cekali bolje dane kad budu stariji, i kad mogu staviti svoje prve lece u oci. I onda opet izlaziti sa drugima koji nose lece, jer su previse vremena proveli sa njima.
Ljudi nose naocale iz puno razloga: nekima trebaju samo za citanje, nekima samo za voznju, nekima samo za posao ili jednostavno zato sto su bez njih slijepi poput sismisa i ne vide nista osim neke razmaljane boje i klimave siluete. Naravno, ja sam u zadnjoj kategoriji ako dugo sjedim i pisem. Ne trebaju mi bas uvijek kada sjedim za ekranom, jer sam tu jako blizu. Evo, mogu ih i skinuti i onda nemam nikakvih fgqrsmh;tn)*dvk&.
Osobno sam misljenja da postoji malena drustvena zavjera protiv onih koji nose naocale. Jako rijetko se u pricama i filmovima vidjaju detektivi, spijuni ili opcenito heroji koji nose naocale. Naravno da ne. Nije guba kad heroj sa naocalama u kisan dan upada u stan svoje drage kako bi je spasio, kad prvo sto mora napraviti je obrisati naocale da je uopce uoci u opasnosti.
Jedini ljudi koji nose naocale u filmovima su idioti koji sjede 24 sata pred kompjutorima, naucnici ili racunovodje. Nisam vidio pretjerano puno filmova gdje racunovodja spasi svoju dragu, jer obicno i njegova draga nosi neugledne naocale i nitko je zato ne ugrozava.
Nerealisticno je da ti ljudi ne nose elegantne, tanke naocale nego obicno modele koji su radjeni od rabljenog besprobojnog prednjeg stakla panciranih automobila vaznih politicara. Vecina spomenutih naucnika hoda jako polagano, jer im prema scenariju okulari nisu laksi od deset kila i jedina stvar koja ih drzi na glavi su ekstremno jake izolir-trake. Sto kao popratan efekt ima cinjenicu da ti ljudi jako brzo ocelave na tjemenu: svaki puta kada skidaju naocale, moraju trgati izolir-traku, a ona se obicno slijepi za skalp pa ubrzo tu gore vise nema nista. A izgleda da naocale kompjuterskim specijalistima daju dodatnu prirodnu zakinutost, a to je da mucaju. Ili je to samo zbog tezine: ti ljudi nemaju tako jako razvijene vilice koje mogu dizati deset kila u okviru.
To sve meni govori da drustvo izbjegava realnost i ne priznaje da sve na ovome svijetu nije tako savrseno i da postoje osobe koje i sa naocalama mogu biti heroji: uzmimo za primjer jednog Clarka K. (ime je skraceno i izmjenjeno zbog zastite identiteta) koji se po potrebi u prirucnoj telefonskoj kabini pretvori u Supermana.
Clark K. radi u jednoj velikoj novinskoj kuci u centru velikog grada i
nosi naocale. Kuriozno, odabranica njegovog srca ne nosi naocale i zato
se svako malo nalazi u opasnosti. Da bi joj pomogao, Clark K. se u
odredjenim vremenskim razmacima zatrci u telefonsku govornicu gdje
se presvuce u Supermana, i zatim bez naocala nadje zlocince, prebije ih
na mrtvo ime i oslobodi svoju dragu. Bitno je napomenuti da Clark K. tvrdi
da svoju snagu crpi iz naocala i da je ponosan sto ih ima. Vjerujmo mu.
Oni zlocinci koje Clark K. ulovi u otmici i ugrozavanju zivota njegove
ljubljene, i odvede u zatvor, daju nakon svega izjave da je Clark K.
prilicno snazan i rabijatan za nekoga tko nosi naocale i da se tako
necemu stvarno nisu nadali. Isto tako savjetuju drugima da dignu ruke
od kriminala, jer to sve nema smisla. Osim toga im je Clark K. pomogao
naci vjeru kojom danas ublazuju svoje kriminalne pobude i danas su
to sretni ljudi.
Clark K. sam priznaje da je njegovo djetinjstvo bilo tesko i da je isto prolazio
kroz sve probleme koje ljudi imaju kad od prvih dana moraju nositi naocale.
Uvijek se nasao netko tko je tolerirao njegovo stanje, i to mu je jako pomoglo;
ali ga i dan danas strasno razljuti kad vecina ljudi nema razumjevanja za one
koje nose naocale.
I sada pazim. Jer ako mi ubuduce na vrata pokuca Jehovin Svjedok Clark K. i trazi da ga saslusam koju minutu, bilo bi jako opasno nabiti mu vrata u lice.
