Prepoznavanje proljeca i prolaznika
pise: Zrinka Pavlic
Mnogo je znakova po kojima vec pocetkom ozujka primjecujem dolazak proljeca u Zagreb. Gradski vrtlari uzurbano sade mladice cvijeca po Zrinjevcu, rekreativci na savskom nasipu nose sve manje odjece pri trcanju, vlasnik mog omiljenog kafica u Berislavicevoj iznosi stolove na terasu, penzioneri se suncaju oslonjeni na svoje stapove pod spomenikom Banu Jelacicu, a djecaci pred kazaliste iznose svoje skate-boardove. Setajuci takovim, ranoproljetnim gradom, pozeljela sam novu kazetu za svoj walkman - novu, proljetnu zvucnu kulisu. "Dobar dan," obratih se mladicu u 'Orfejevoj' prodavaonici u Bogovicevoj "imate li kazetu VJESTICA?" "Imamo," frknu nezadovoljno mladi prodavac i pokaze mi kazetu. Rekoh mu da cu je kupiti. Doimao se kao da mu je zbog toga zao.
"Sto vi mislite," zamisljeno mi se obratio dok je provlacio moju kreditnu karticu kroz mehanicku napravu "Jesu li oni zaista zasluzili PORINA za najbolji rock-album godine?"
"Pa...mislim da jesu," odgovorih oprezno, nastojeci ne pokazati svoje nepoznavanje hrvatske diskografije i njezine najvece nagrade - PORINA ili, kako ga ovdje zovu - hrvatski GRAMMY.
"Stvarno?" nad mojom se ocjenom zgrozi momak dok sam ja potpisivala slip "Ja sam, vidite, bio UZASNO razocaran. Pa, to nije rock! To su narodnjaci!"
Izadjem na Bogovicevu i, blesavo se osjecajuci, ubacim kazetu u walkman. Usima mi se razlegne hrvatska narodna pjesma "Ljubav se ne trzi" u prilicno rockerskoj obradi Vjestica. Kulisa je, pitate li mene, savrsena za podnevnu vrevu na Trgu. Uz nju mi se cini da kolporteri za svojim sarenim standovima tek nijemo otvaraju usta, prodajuci, odnosno trazeci nesto sto me tako i onako ne zanima. Uzivam u glazbi. No, Trgom je u podne nemoguce proci bez susreta s poznatim licem. Gasim walkman kako bih ga pozdravila i procavrljala. Usi mi se ispunjavaju skripom tramvajskih skretnica i kolporterskim uzvicima EKSKLUZIVNO! SENZACIONALNO!
"Sad me jedan klinac prezirno iskritizirao zato sto sam kupila tu kazetu," uz odgovor na pitanje sto slusam, prepricavam svom poznaniku dogadjaj iz Bogoviceve.
"Gdje se to dogodilo?" pita me dok cekamo tramvaj.
"U 'Orfejevoj' prodavaonici, tu, u Bogovicevoj," odgovaram.
"Pa, ja poznajem tog tipa," kaze, smijuci se "Isao je s mojom sestrom u skolu. Jel' visok, crnokos, s nausnicom u lijevom uhu?"
Njegov opis odgovara mojem kriticki nastrojenom prodavacu. Stvarno ga poznaje. Stize moj tramvaj i ja se, nosena guzvom prema ulazu, oprastam od poznanika.
U tramvaju opet ukljucujem walkman. Slusam "vjesticju" obradu narodne pjesme "Jeste li vidjeli moga sinka Janka?". Svidja mi se. No, u zadovoljnom smjeskanju me prekida covjek koji mi pod nos tura iskaznicu kontrolora tramvajskih karata. Gasim walkman. U usi mi ulazi svadja jednog putnika s drugim kontrolorom. Dok se naglavce bacam u unutrasnjost svoje torbe, trazeci kartu, "moj" kontrolor odjednom uzvikne:
"Hej! Pa to si ti!"
Ispostavi se da je kontrolor zapravo moj bivsi profesor povijesti iz srednje skole. Prica mi da je prestao raditi u skoli kad se zena koju je zamjenjivao vratila s porodiljskog dopusta. Ne, nije nasao novi profesorski posao. Do Maksimira mi priznaje - da, puno bolje zaradjuje kao kontrolor karata.
Ondje silazim s tramvaja i krecem prema Vidikovcu u parku Maksimir. Napokon slusam jednu pjesmu Vjestica u cjelosti. No, stigavsi na brezuljak koji, s Vidikovcem na najistaknutijem mjestu, nadvisuje citav perivoj, spazim Marka kako pijucka kavu i opet gasim walkman.
"Po njima znas da je proljece," kaze mi umjesto pozdrava i rukom pokazuje na park prepun ljudi koji su sa suncem izasli van.
Pijemo kavu. Pozdravljamo poznate prolaznike. Jedna od stvari po kojoj znam da je u Zagreb doslo proljece je ta da, s izlaskom ljudi na ulicu, ponovo shvacam koliko se njih medjusobno poznaje. Ovdje zivi milijun stanovnika, ali biste, po ucestalosti medjusobnog prepoznavanja prolaznika, mislili da nas je tek tisucu.
Sa zvucnika na terasi Vidikovca, koje li slucajnosti, Vjestice pjevaju "Jeste li vidjeli moga sinka Janka?" NISAM, odgovaram u sebi, ali sam sigurna da cu ga, ostanem li dovoljno dugo ovdje, sresti. Proljetna je subota u Zagrebu. Svi su iz svojih zimskih skrovista pozurili u setnju. Pa i Janko.
© 1 9 9 6 R o b e r t M i h e l l i .
