|
U Hrvatskoj danas postoje ljudi koji često žele izraziti svoj snažni patriotizam žestoko dokazujući kako pravi hrvatski grb počinje "prvim srebrnim poljem" i kako je druga verzija - ona s prvim crvenim poljem - neka vrst krivotvorine, te kako je taj drugi grb bio hrvatski simbol samo u onim vremenima kad Hrvatska nije bila suverena država.
Ta je izjava temeljena na činjenici kako je u objema zajedničkim južnoslavenskim državama 1918. - 1941. i od 1947. do 1991. godine Hrvatska bila reprezentirana "prvim crvenim poljem". Suprotno, Nezavisna Država Hrvatska, koja je postojala tijekom Drugog svjetskog rata, imala je grb s prvim srebrnim poljem. Također je i Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija imala grb gdje je hrvatski grb počinjao s srebrnim poljem.
Drugi kazuju kako hrvatski grb, kad je prikazan sam za sebe, ima crveno početno polje - zbog boljeg dojma na bijeloj pozadini, gdje prvo i posljednje crveno polje drže strukturu grba - a kad je hrvatski grb uključen u neki veći emblem, tad je prvo polje srebrno.
Ima i tumačenja prema kojima je hrvatski grb s početnim srebrnim poljem demonstracija pronacističkog ustaškog režima Nezavisne Države Hrvatske i kao takav opasan.
Međutim, sve je to posve krivo. Kao što će biti vidljivo dalje u tekstu, kroz svoju povijest Hrvatska je imala nekoliko različitih grbova, a prva službena regulacija - Naredba kraljevske zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove, od 16. studenoga 1876. broj 18.307 - opisuje zajednički grb trojedne kraljevine. Tako je tamo hrvatski grb opisan kako se on "sastoji od crvenih i bijelih četvorina", no sve slike pokazuju taj grb s početnim srebrnim poljem. Takvo je stanje potrajalo do 1918. godine.
Najstariji hrvatski emblem bio je polumjesec sa šesterokrakom ili osmerokrakom zvijezdom, a može se pronaći na ponekim starim nadgrobnim spomenicima i novčićima (hrvatski frizatici) iz trinaestog stoljeća. U devetnaestom stoljeću taj grb je kao svoj simbol uzeo Ilirski pokret: crveni štit s polumjesecom kojem su kraci okrenuti prema gore i šesterokraka zvijezda iznad njega.
Uzorak današnjeg hrvatskog grba prvi put se pojavljuje 1491. kao dio grba obitelji Perović, a koji je prikazan na nadgrobnoj ploči u senjskoj katedrali. Najstarija slika grba Kraljevine Hrvatske (4 x 4 bijelo i crveno) pokazana je na svodu kuće gradskog suca u Friedrichstraße 35 u Innsbrucku, Austrija. Iako ovakav hrvatski grb nije iz heraldički drevnih vremena, njegov uzorak daje indicije kako njegova povijest može biti puno dulja.
Slikar Hans Burgkmair je 1508. naslikao portret Friedricha III Hapsburškog, gdje je prikazan i hrvatski grb, zajedno s grbovima drugih zemalja (Ugarske, Dalmacije, Koruške, itd.). 1512. godine bila je izdana spomenica Maksimilijana I Hapsburškog sa slikom njegovog groba. Rubom groba je prikazano osam grbova zemalja kojima je on vladao (ili na koje je polagao pravo). Jedna od njih je i Hrvatska, koja je prikazana s grbom 5 x 5 polja. Hans Burgkmair je portretirao 1525. kralja Ljudevita II Jagełła. Na slici je naslikan i hrvatski grb (7 x 4). On je prikazan i na spomen-medalji koju je izdao Ljudevit II Jagełło 1525. godine, kao i kasnije, 1. siječnja 1527. na dokumentu kojim Hrvatski Sabor potvrđuje izbor Ferdinanda I Hapsburškog za hrvatskog kralja - budući je hrvatski i ugarski kralj Ljudevit II Jagełło poginuo u bitki s Turcima kod Mohácsa. Na tome dokumentu je hrvatski grb s jedinstvenih 64 (8 x 8) crvenih i bijelih polja.
Iako je bila uvijek samo etnografski pojam, a ne politički ili zemljopisni, Slavonija ima dugu tradiciju svog grba. Kraljevina Slavonija je bila samo jedan od naslova kralja i obično je taj termin označavao cijelu Hrvatsku. Slavonski grb u svom osnovnom obliku (kuna između dvije šesterokrake zvijezde) poznat je s novca (slavonski banovac), kojeg je prvi počeo kovati herceg Andrija (1197. - 1203.). Kasnije su bili izdavani novčići s kunom između krune iznad i polomjeseca i šesterokrake zvijezde ispod. Slavonski grb je bio potvrđen dokumentom od 8. prosinca 1496. godine, a kojeg je izdao kralj Vladislav II Jagełło. Do 1741. taj grb je korišten za cijelu Hrvatsku.
Kralj Sigismund Luksemburški je objavio 1406. dalmatinski grb. Do 1525. on je bio simbolom cijele Hrvatske. Oduvijek je prikazivao tri okrunjene glave (2+1), koje ponekad pokazuju crvene jezike. U početku su to bile tri na crvenom štitu srebrne lavlje glave okrenute nalijevo. Kasnije su bile zamijenjene leopardovim, okrenutim en face, a štit je postao plave boje. Pod mletačkom vlašću plava boja štita opet je bila promijenjena u crvenu.
Na taliru kralja Matije I Hapsburškog 1616. prvi put se grbovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ujedinjuju. Poslije će taj grb biti korišten kao simbol Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije do 29. listopada 1918. godine.
Sve do prije spomenute Naredbe, hrvatska šahovnica bila je prikazivana u brojnim kombinacijama poljâ: 4 x 4, 4 x 5, 4 x 6, itd, ponekad s prvim crvenim, ponekad s prvim srebrnim poljem. Također su i neke plemićke obitelji uključivale hrvatski grb u svoj obiteljski grb. Crveno i srebrno prvo polje bilo je podjednako zastupljeno, a dvije obitelji, Majlath i Matejković, imaju jednake grbove, samo s različitim prvim poljem uključenog hrvatskog grba.
Sve ovo pokazuje kako je hrvatski grb daleko stariji od političke i kvazi političke argumentacije druge polovice dvadesetog stoljeća. Oba su dizajna povijesno utemeljena i ne bi trebala biti povodom za nesuglasice.
Međutim, ostaje problem ispravnog i korektnog oblikovanja hrvatskog grba. Poslije pada komunizma 1990. godine Hrvatska je usvojila nove simbole. Od srpnja do prosinca 1990 službeni je bio grb sa jednostavnim štitom koji se sastojao od dvadeset pet polja. U to vrijeme javile su se neke ideje kako bi to trebao biti manji grb, a kako bi veći grb - ili uopće samo jedan grb - trebao uključivati i slavonski, dalmatinski i možda istarski grb - rješenje slično onom koje je Hrvatska imala od 1867. do 1918. godine. No, iznenađujuće, 21. prosinca 1990. usvojen je Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske. Uz asistenciju komisije kojoj je na čelu bio predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu Nikša Stančić, dvorski dizajner pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, Miroslav Šutej - inače grafički dizajner - oblikovao je najnovije hrvatske simbole s brojnim heraldički teškim greškama.
Budući je heraldika u Hrvatskoj novootkrivena tema, vlastima nedostaju heraldičari. Tako razni umjetnici (slikari ili grafički dizajneri) koriste priliku da naprave "umjetnički" pristup svom radu. Često je rezultat kvazi tradicionalna, ružna izmišljotina dvojbenih estetskih vrijednosti. Najočitiji primjer je hrvatsko grb.
Hrvatski grb kojeg je oblikovao Miroslav Šutej je u heraldičkom smislu posve loš uradak. Heraldika ima vrlo određena pravila, pa ako se već dizajnirao veliki grb, tako grbovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije trebaju biti koliko je to moguće ravnopravni, jer su oni grbovi kraljevstava (iako je Hrvatska danas republika). Grbovi Istre (grofovija) i Dubrovnika (republika) dolaze iza njih. Međutim, u ovom slučaju hrvatski grb je izveden na štitu, a svi ostali su stisnuti u - također neheraldičku - krunu. Grafički dizajner ovdje ide još i dalje, pa krunu zamišlja u plavoj boji, te kako svi grbovi moraju pristajati u taj koncept, jedan mijenja boju (ilirski, iz crvene u plavu), a dubrovačkom se reducira broj greda s četiri na dvije, kako bi postao "plaviji". Kako bi kruna bila "ljepša" ili što već, njeni segmenti su izmjenično obojani u dvije plave nijanse, što pogrešno navodi na zaključak kako, naprimjer, dalmatinski ili slavonski grbovi imaju svijetliju nijansu plavog štita od istarskog ili dubrovačkog. Nadalje, prostor između krune i štita je nedefinirano područje. Kad se grb prikazuje na zastavi, taj dio je crvene boje, jer je na crvenom dijelu zastave. Kad se grb prikazuje samostalno, često je taj dio bijele boje. Vjerojatno kako bi se grb što više istaknuo, obrubljen je tankom crvenom crtom. Međutim, obrubljena je i kruna, što je sasvim nov "izum".
Isti autor je napravio i predsjedničku zastavu. To je dobar primjer kako se u zemlji koja ima stanovitu heraldičko-veksilološku tradiciju da izvesti nasilje nad i prvom i drugom pomoćnom povijesnom znanošću.
Rješenja koja su uslijedila kasnijih godina za različite hrvatske zastave svakako su mnogo bolja, no ograničena su prije objašnjenim nedostacima Šutejevog grba.
Heraldika u Jugoslaviji nije bila jako popularna - posebno u socijalističkoj Jugoslaviji, gdje su grbovi i zastave bili ukrašeni obvezatnim crvenim zvijezdama, zupčanicima, žitom i sličnim "proleterskim" stvarima sovjetske provenijencije. S neovisnošću Hrvatske, brojne općine i gradovi usvojili su svoje simbole. Događalo se kako ne bi uzeli svoje stare simbole iz predjugoslavenskog razdoblja, već su "izmislili" neke nove, često s bizarnim i strašnim rješenjima. Bilo je samo važno koliko se može staviti u te simbole narodnih, vjerskih i patriotskih elemenata.
Kako bi zaustavila taj trend, hrvatska vlada je 1994, 1995. i još jednom 1998. godine donijela "Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave lokalnoj samoupravi". Sva neheraldička rješenja bila su odbijena, i lokalne vlasti su imala prema "Pravilniku" ponovno usvojiti svoje simbole. Nažalost, tim pravilnicima nisu bili obuhvaćeni državni simboli.
Općenito je pravilo da ako se već trebaju usvojiti novi grbovi, oni moraju slijediti heraldička pravila. Za zastave je pravilo kako one općinâ i gradovâ moraju biti jednobojne, a županijâ dvobojne. Samo državna zastava ima tri boje. To je, međutim, vrlo dvojbeno pravilo, jer se mnoge povijesne lokalne zastave ne mogu prilagoditi tako rigudnom zakonu.
Govoreći o tome kako se simboli stvaraju, postoje općenito dva puta. Za ona lokalna tijela koja imaju povijesne simbole, uobičajeni postupak je da ih ponovno usvoje.
One vlasti koje nemaju povijesni grb (i zastavu) - a to su uglavnom općine i novostvorene županije (ne one povijesne) - otvaraju neku vrst natječaja. U stvari, daju nekome taj posao, a radi zadovoljenja forme - jer je to propisano po zakonu - odluku o otvaranju natječaja za simbole objavljuju u svojim lokalnim glasilima (za koje nitko nije čuo), ili stavljaju na oglasnu ploču u predvorju općinskog ureda (što obično nitko ne čita).
|