Mojoj sestri Dervisi
Prica o starim vratima potkujundziluckim
Ismet Kurt-bareljefi u bakru
Fotografiju mozes povecati ako na nju pritisnes (kliknes)
Ismet Kurt na kraju restauracije vrata ateljea
Kad bi ova stara zeljezna vrata mogla pricati...
Cega su se ova vrata svega nagledala; buna, pobuna, svjetskih ratova, svakakvih zulumcara, cudaka, asiklija, lopova, lijepih djevojaka...
Na njima je grijao ledja zimogrozljivi Omer-pasa Latas, tuznim pogledom ih je zadnji put gledao Ali-pasa Rizvanbegovic, kada ga je pomenuti Omer sprovodio naopako svezanog na magaretu. Latas je dosao da umiri Bosnu i da raji pokaze da se sa Velikom Portom nije igrati.
Nagledala su se vrata i cara i kralja Franje Josipa i njegovog domacina
Mujage, kraj njih je prolazio rajh-marsal
debeli Herman Gering, koji tako neslavno zavrsi, Tite i Jovanke, citave gomile pjesnika, Gadafija, slikara, Nehrua i Indire, svakojakih protuha i gariba, Elizabet Tejlor i Bartona, Beare, Osme Kulaka, Zebeca, Ence Varenog, Vukasa, Dzajica...
Vise vrata su zujali "Messerschmitti", "Liberatori", "Spitfirei"...
I niko ih nikad nije dirao.
A onda dodje 1992.
JNA i cetnici prvo zapalise magaze, pa se vrata sva izuvijase od silne vatre, zatim ih ustase 1993 tako "uljudbeno" izgruhase granatama i izbusise gelerima da se nisu mogla prepoznati, zatim ih je narod koristio kao zastitu od snajpera i granata, pa za prelaz preko rovova...
Zahvaljujuci ljubavi i vrijednim Ismetovim rukama koje ih "ispeglase" pa zakrpise, obojise...;
Evo ih opet na starom mjestu, zraceci stoljetnom patinom, ponovo prave ugodnu hladovinu u magazi od popodnevne jare, slusaju pametne i mahnite, po noci zrace nakupljenu toplotu Mediterana i slusaju saputanje zaljubljenih.
Ne daju se vrata tek tako...
Tea Kurt
|
